IZBORNIK
ˇ Početna strana
ˇ Župa
ˇ Zaštitnik župe
ˇ Arh. živ. župe
ˇ Projekt crkve
ˇ Tjedni listić
ˇ Arhiva listića
 

ˇ Nedjeljna citanja
ˇ Web linkovi
ˇ Knjiga posijetitelja
ˇ Uredništvo
ˇ Chat

Servis
informacije 
Podravska 28
HR - 33000 VIROVITICA
tel/fax: +385 33 801 416
Mob: 091 507 39 01
Žiro račun za gradnju
crkve 
Kunski: PBZ - 2340009-1110122653 
Devizni:
HR05 2340 0091 1101 2265 3
PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D.
10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia
SWIFT CODE: PBZGHR2X 

      Zaštitnik župe - sv. Leopold Bogdan Mandić

- SVETAC POMIRENJA
Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj koji od 1945. pripada Republici Crnoj Gori. Njegova obitelj, nekoć bogata, postala je vrlo siromašna. Kuća koju vidimo s dvorištem, bila je vlasništvo njegovih pređa. Ali, Leopoldova je obitelj bila puna života i kršćanskih kreposti,, imajući dvanaestero djece od kojih je Leopold bio jedanaesto. Širina srca bit će njegova najdragocjenija baština.

Jednog dana igrao se s prijateljima na maloj plaži ispred svoje kuće. Igrali su se na patakune sa starim novcem. Tom prilikom je jedan od njegovih kolega u igri izgubio sve patakune i ostao je bez ičega. Naljutio se, pa je izgovorio jednu sramotnu riječ. Leopold ga uze na stranu, iz džepa izvadi sav svoj stari novac koji je imao i ponudio ga gubitniku govoreći: "Sve ti ovo dajem, ako mi obećaš da nećeš više nikada govoriti sramotne riječi" Pružiše si desne ruke i sklopile savez. Zaista lijep početak: za prijatelje treba biti spreman štogod od svoga žrtvovati.

- Prvo prijateljstvo
Rodio se, a zatim i živio kao slabašno i nježno dijete, tako da su ga jedva nakon mjesec dana mogli krstiti u župnoj crkvi. Nadjenuše mu ime BOGDAN tj. od Boga darovan. Vrlo znakovito ime. Krštenje je čin po kojemu mi postajemo djeca Božja i po kojemu će nas Krist nazvati svojim prijateljima. Za Bogdana će ovo uvijek biti prvo, najvažnije prijateljstvo i sva će druga prijateljstva biti podložna ovom. Od tada, kako dolikuje svakom dobrom kršćaninu, on će ljubiti Boga u svima i iznad svega. Sve će ljubiti u Bogu. To je bio način, da obogati život i srce. Svako prijateljstvo u kojemu nije sadržan Bog, nepotpuno je i prolazno. I svako prijateljstvo iz kojega je Bog isključen, postaje rizično.

- Fratar i svećenik
Lako je sanjati, ali je teško snove ostvarivati. Bogdan je otputovao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Odande je poslije dvije godine, 1884. otišao u samostan u Bassano di Grappa da stupi u novicijat. Prihvatio je život, kakav bi drugi, možda svetiji i jači od njega, mogli smatrati nesnosnim i ludim. On ga je, sada kao fra Leopold, prihvatio s hrabrošću. Poslije novicijata, prihvatio se učenja s velikim zalaganjem, koje mu je nadahnjivao ideal i posve osobiti ciljevi. Postao je svećenikom 20. rujna 1890. u Veneciji. Nije mogao otići u Herceg-Novi da odsluži svoju mladu misu među svojima. U zamjenu im je poslao svoju fotografiju.
Trebala su još i druga odreknuća. Od toga dana imao je na raspolaganju još jedno sredstvo od velike vrijednosti za prijatelje koje je trebao steći: bilo je to opraštanje grijeha, tj. oslobađanje čovjeka od najgoreg zla što ga može sebi nanijeti. Ako se odijeli od Boga, čovjeku prijeti opasnost da zauvijek ostane odijeljen od Boga. Zato mu se činilo da se još nije dovoljno povezao s Bogom za izvršenje tako teških zadataka redovničkog i svećeničkog života.
Prijateljstvo se mjeri s tuđim potrebama, a ne s osobnom lagodnošću.

- Tiho prijateljstvo
Ostao je nekoliko godina u Veneciji kao ispovjednik, a zatim je otac Leopold boravio u raznim samostanima svoje redovničke Provincije. Bio je u samostanima u Zadru, Bassano del Grappa, u Kopru i u Thiene. Njegovi su poglavari znali, da mogu s njim slobodno raspolagati, usprkos njegovih planova, o čemu ćemo više reći kasnije.
Dao se jednostavno na raspolaganje da ga premještaju po volji. Na taj je način mogao uvijek i svuda činiti dobro. Posebno je mogao ispovijedati te tako prijatelje nanovo vraćati u milost Boga i ljudi. U onom vrtlogu prijateljstva bio je također i on zahvaćen. Njegovi pokornici brzo su se navikli, da ga smatraju više prijateljem nego sucem. Oplakivali su njegov odlazak a također su se kroz mnogo godina s njim dopisivali, ako ne bi mogli doći k njemu. On im je odgovarao na pisma odričući se sna ili na štetu velikog posla. Njegovo prijateljstvo nije bilo bučno i glasno, niti je isticao vrijednosti svoga rada. Ono je bilo poput mirne rijeke, koja dovodi život u tihe doline. Nije poput prijetećeg potoka koji protječe između razdvojenih stijena, odnoseći i ono malo života, koji ondje raste ili bi mogao rasti.

- Velikodušno prijateljstvo
Otac Leopold je privlačio pokornike sa svojom marljivošću i još vise s osobnom dobrotom. Po mišljenju nekih, koji su mu to došli red, bio je pretjerano dobar. U tim zgodama on je pokazivao na križ i govorio: "Takav je On, a što ćete na to reći? On je čak umro za duše". Tako je i sebe bodrio da bude još velikodušniji u dobroti i u brizi prema svojim pokornicima, prijateljima, makar je to bilo i na štetu njegova već slaba zdravlja. Prijateljstvo koje traži svoju osobnu lagodnost, čak i onda kada su u pitanju prijatelji, pogrešno se zove. Takvo "prijateljstvo" bi se moralo nazivati: egoizmom.

"Blagoslovljeni Gospodari"
Osim pokornika, otac Leopold je znao naći u svakom samostanu oltar s Presvetim i Gospin oltar. To su za njega bila najmilija mjesta, koja je pohađao i gdje se molio. Lijepo je imati prijatelje na zemlji, ali još je utješnije kada znadeš, da ih imaš i u nebu. Tako je otac Leopold imao mnogo svetaca, počevši od svetog Franje, prema kojemu se osjećao naročito obvezatan; ali iznad svih svetaca, bila je naravno, "Presveta Djevica", a Još neizmjerno više, sam Bog. On je za njega bio "Blagoslovljeni Gospodar", a Majka Božja "Blagoslovljena Gospodarica". Za Boga koji je jedini "Gospodar" bio je spreman sve prihvatiti. Govorio je: "Ako On to želi, onda je dobro". I da bi išlo sve kako valja, potrebne su unutarnje i vanjske muke, odreknuta, križ koji je Isus htio malo s njim podijeliti. I valjalo se pobrinuti, da se steknu "Blagoslovljenom Gospodaru" toliki prijatelji, koji bijahu njegovi prijatelji, u što je moguće većem broju.
Sto se tiče "Blažene Gospodarice", njegova ispovjedaonica mogla je biti skromna i hladna, ali je činio sve moguće, da po koji cvijet ukrasi Njezinu sliku. Njoj se bez prestanka molio, povjeravao joj je najteže slučajeve, svoje i svojih pokornika, prijatelja. Išao je tako daleko, da joj je pisao pisamca poput djeteta, kad ne bismo znali da ih je pisao Svetac, toliko su bila povjerljiva i ljubazna. Morale je biti divno živjeti u toj klimi, u toj izvanrednoj sredini, gdje je vladala i milost i uzvišeno prijateljstvo. Ovozemaljski prijatelji time ne bi izgubili ništa, naprotiv, u dobrom ozračju i za njih bi se našlo, da u međusobnoj ljubavi i kao oni koji bivaju ljubljeni, osjećaju se povezani u zajedništvu s Bogom i s njegovim najodabranijim stvorenjima.

- Njegov san
U prihvaćanju redovničkog i svećeničkog života, Bogdan je bio podržavan osobito posebnim snom: da jednog dana postane misionar u svojoj Domovini, bogatoj poviješću i još više, vjerskom različnošću. Želio je privesti u Katoličku Crkvu sve koji su se od nje odijelili. Ali taj se njegov san nije ostvario u onom obliku kako je on želio. Zar se moglo poslati na toliko zahtjevan život misionara, jedno tako slabašno biće? Zar ne bi to značilo skratiti mu život? Kad je boravio u Zadru i u Kopru, mislio je... Još samo jedan korak... Tako je mislio također i onda, kada je poslan u Rijeku 1923. da bi privrženošću Padovanaca, prije nego su to učinili poglavari, bio pozvan natrag. Da li se tada pomirio sa sudbinom?

Ljubav nije ništa manje brižljiva od razuma i zato je otac Leopold našao "svoj način" kako će postati misionarom, on koji je običavao govoriti "da se osjeća kao ptica u krletki" sa srcem onkraj mora. Svaki pokornik koji je dolazio k njemu bio je na nevidljiv način praćen: otac Leopold bi ga saslušao, i odriješio, prikazujući sve to u korist jednoga od svojih "istočnjaka". Za njih je molio i prikazivao svetu misu kad god bi mogao. Došao je do toga, da je svu svoju skrivenu djelatnost, pretvarao u zavjet, koji je neprestano obnavljao.

- Sve do kraja
Otac Leopold je bio poslan u Padovu 1909. Tu će ostati sve do smrti, osim onog vremena koje je proboravio u zatočeništvu za vrijeme Prvog svjetskog rata i već spomenutog kratkog boravka u Rijeci. Padova mu je odmah zadala mnogo posla, tj. prijatelji, kojima će se posvetiti u ispovjedaonici. Bile su to osobe raznih društvenih staleža : bogati i siromašni, školovani i neuki, dobre duše, koje su imale samo potrebu da se s njih skine prašina, i one duše, koje su ogrezle u blato do vrata. On je imao za svakoga prikladnu riječ: redovito blagu, a samo u potrebi prodornu. Trajno je primjenjivao ljubav prema Bogu i prema dušama. Doista, on nije bio uvjeren - osim kad je u pitanju vrijednost sakramenta po kojemu Bog daje oproštenje - da on može dati mnogo. Naprotiv, bili su oni, prijatelji-pokornici, koji su mu davali priliku da učini nešto malo dobra za otkup svojih grijeha i da mu omoguće, uzajamno, zaraditi kruh sto ga jede u samostanu, kao i za mjestance, koje bi mu imao dati "Gospodar" u nebu. Upravo je pravo prijateljstvo ono, u kojemu jednostavno daješ i primaš bez mnogo proračuna. S prolazom godina, ocu Leopoldu nadošle su razne bolesti. Na sve se to malo ili ništa obazirao. Za njega su duše pokornika-prijatelja vrijedile više, nego njegov vlastiti život. Također i onda, kada je morao biti u bolesničkoj sobici i ondje je nastavljao primati ljude . Uoči svoje smrti, ondje je još ispovjedio pedesetak pokornika.

- Njegova sobica za primanje
Jedan od Leopoldovih pokornika, prozvao je ispovjedaonicu oca Leopolda "sobicom za primanje". Dapače, prozvao ju je "sobicom uljudbe".
"Dođite, gospodine ,uđite" govoraše ispovjednik, kada je među onima koji rjeđe dolaze, vidio nekoga da je neodlučan. Zbunjenim osobama, koje nisu znale niti kako bi se trebalo ponašati, rekao bi: "Uđite, gospodine, samo izvolite!". Dogodilo se, da je jedan sjeo na stolicu ispovjednika, umjesto da je kleknuo na klecalo. A Leopold da ga ne bi uvrijedio, sam je kleknuo i saslušao njegovu ispovijed. Ljubaznost se nastavila sve do konca razgovora. Često je tada upućivao poziv: "Vratite se opet, gospodine, vratite se, i bit ćemo dobri prijatelji".

- Nije otišao zauvijek
Otac Leopold je umro, 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro. Upravo se oblačio za svetu misu, koju ne bi propuštao niti kada je bio u lošem zdravstvenom stanju. U trenutku ga obuze slabost i to se ponovilo malo iza toga. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi molitve "Zdravo Kraljice". Bio je to posljednji pozdrav "Gospodarici". Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan, poput svečanog mimohoda. Njegov grab, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koja je u tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje. Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu. Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao sto je on predvidio i prorekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombardiranja, 14. svibnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u ponovnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bile udaljile od njega. Mi možemo također nadodati, da je ostala kao svjedočanstvo dugog i napornog rada svetog Leopolda koji je bio djelotvorno sredstvo onih uspostavljanja prijateljstva.

- Siromašan prijatelj ali zlatne ruke
Za vrijeme svoga života, otac Leopold nije mogao davati - barem ne izravno - svojim prijateljima materijalnu pomoć. Kao što nas
podsjećaju njegove osobne stvari koje su sačuvane i izložene, on sam je bio revni sljedbenik "Gospe Siromaštine" Ako su mu štogod darovali prijatelji, ništa nije zadržavao za sebe. Bilo je siromašnih izvan samostana i bolesnika, a i u samostanu, koji su bili potrebniji.
Sada više nije tako. Svetom Leopoldu se obraćaju za duhovne milosti, a često, možda još i više za materijalna uslišanja.
Važno je da se naši nebeski prijatelji ne uznemiruju samo za zdravlje i novac, zaboravljajući uzvišenije vrijednosti.

Možda i mi imamo nekog prijatelja "zlatne ruke".
Onoga, koji ne može dati nešto velikoga, ali se razumije u mnoge stvari i pomaže nam rado djelima i savjetima. "Zlatna ruka" oca
Leopolda bila je na poseban način ruka duhovnog prijatelja. Više od pola stoljeća podizala se bezbroj puta, da blagoslovi i odriješi.
U tom položaju - mršava i kostobolna, ali neraspadnuta - sada se čuva i časti u dragocjenom moćniku.

- Prijatelji svih vrsta
Prijatelji-pokornici oca Leopolda pripadali su svakom staležu. Poslije sveučilišnog profesora koji je brzo shvaćao, mogao je ući neki neotesanac, kojemu je trebalo ponoviti neke stvari više puta. Zatim dječačić sa svojim lažima i nestašlucima; A evo i starca, koji smatra da mu je blizu Božji sud i dolazi tek tako da zaprosi milosrđe. Poslije toga neki "presvijetli" "...po koja rastresena molitva ili po koja riječ, za koju bi bilo bolje da je nisam rekao". Potom dolazi neki okorjeli grešnik koji govori: "Oče, sve sam sagriješio, jedino sto nisam nikoga ubio ili ukrao; barem ne izravno".
Također i sada sveti Leopold ima odanih prijatelja svih vrsta. Mnogi od njih, kada mogu dođu posjetiti njegov grob i ispovjedaonicu, kao sto je to učinio i naš Papa, 12. rujna 1982. Tu ostavljaju spomen na svoj boravak u jednom od velikih svezaka, koji su na raspolaganju svima u njegovoj ispovjedaonici. Sada se ovi svesci već broje na stotine. U njima se nalaze potpisi osoba iz najrazličitijih krajeva svijeta odakle dolaze. Otvaram jednu stranicu nasumce i evo: između tolikih tu se nalazi potpis jednog kardinala, zahvala jednog židovskog novinara iz Pariza i prošnja neke gospođe iz Filipina. Sve su to prijateljski pozivi na svetost. Premda nam je teško podići krila za takav let, u onima gore već je najavljeno i naše uzlijetanje.
- Proslava
Za najbolje svoje sinove, Crkva čuva - poslije dugih vrlo strogih ispitivanja i poslije očitog Božjeg zahvata čudesima, koja su službeno potvrđena - najvišu proslavu proglašenje blaženim i svetim. Ocu Leopoldu ova je čast udijeljena prije vremena koje je određeno po crkvenim zakonima uz izuzetak, koji mu je pribavio još veću čast.

Proglašenje BLAŽENIM, 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI (vidi sliku lijevo), a SVETIM ga je proglasio, 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II (vidi sliku desno).
S tim činima Crkva potvrđuje, da se radi o vjerniku koji je zasigurno postigao vječnu proslavu i da stoga, on može biti predstavljen nama kao uzor života i kao posrednik milosti. Kao takav je sada otac Leopold, Još više, za Crkvu sveti Leopold Mandić je : Svećenik i ispovjednik. Ovaj zadnji naslov ne označava onoga tko je vršio službu ispovijedanja, nego onoga tko je na herojski način ispovijedao kršćansku vjeru, a da nije umro mučeničkom smrću.

- Svetac i prijatelj
I sada, kada je proglašeni svetac, možemo li ga još uvijek smatrati prijateljem? Ne treba biti zabrinut: Bog sam se naziva najboljim prijateljem, a Krist je rekao svojima: "Ja vas vise ne zovem slugama, nego prijateljima". Štovanje i prijateljstvo se ne isključuju. Sveci se također osjećaju našim prijateljima ta, pozvani smo na istu slavu s njima.
Mi rado poljubimo njihove sličice i moći, kao što vidimo da ovdje čini Sveti Otac Papa, jer je poljubac svojstven znak ljubavi i prijateljstva. Za djecu iz "Male kuće oca Leopolda" ne predstavlja nikakav problem- radosni su, što se nalazi Leopoldov kip na mjestu gdje se igraju. Za njih, kao uostalom i za drugu djecu, otac Leopold, premda je postao sveti Leopold, ostao je za njih "njihov djed" čija ljubav se uzvraća slušanjem njegovih savjeta i zazivanjem njegove dobrote.
Da bi se ostvarilo prijateljstvo, možda bi također i naša pobožnost prema Svecima morala biti izražena u jednostavnosti i poniznosti više, nego li u složenom izricanju riječi i čina.
 



                                             © 2010, Sva prava pridržana, Župa Sv. Leopolda Mandiæa | Design: Daniel Banić