"Za sebe si nas stvorio Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi." U bez broju nemirâ koji muče naše srce i dušu, riječi sv. Augustina su pravi lijek jer nas neprestano podsjećaju na istinu da je samo Gospodin naš početak i naš konačni smiraj te da je srce naše mirno samo kad u Njemu počiva Bog koji je Ljubav. Istina, mi o tome razmišljamo tek onda kada se približava konačnica našega životnoga puta. A zapravo, o tome bi trebalo razmišljati svaki dan i pokušavati sve da se naše srce smiri u Bogu.

Što nam je činiti? S pouzdanjem i hrabrošću odagnajmo iz našeg života, osobito onoga duhovnoga, svaki grešni nemir i ponizno prihvatimo našeg jedinog Gospodina, Isusa Krista, koji se i ove nedjelje čini našim bližnjim da nas već sada obdari darovima vječne baštine: mirom, milošću, milosrđem i ljubavlju. Znam, svi mi to želimo, no da li se svi dovoljno trudimo da to i ostvarimo. Učinimo to!

 Vaš župnik!

        NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA

Božji zakon je osovina oko koje kruži Liturgija današnje nedjelje. Bog nije ostao kao stranac pred čovjekovim životom, prignuo se do njega, sklopio s njime Savez, objavio mu svoju volju u zakonu. Nije to neki apstraktni zakon nametnut čovjeku nego je upisan u njegovo srce već od prvog časa stvaranja. Prema tome, taj zakon je u skladu s čovjekovom naravi i sposoban ga je dovesti do cilja njegova života, tj. do Boga. No da li ga se je čovjek uvijek pridržavao? Da li su ga se pridržavali Izraelci. Izgleda da nisu. Zato Mojsije ponovo nastupa pred svojim narodom.

U svom posljednjem i ujedno najkraćem govoru, Mojsije, sazvavši sav Izrael, osjeća žarku želju i potrebu podsjetiti još jednom na uvjete Saveza s Gospodinom i pozvati na vjernost. Slušaj glas Gospodina, Boga svoga, odzvanja njegov prodorni i ujedno blagi glas dok se sprema učiniti zadnje korake ovozemaljskom pustinjom života. U tim jednostavnim riječima, proročkim, Mojsije nudi odgovor na životno pitanje Izraela, na vječno pitanje svakog čovjeka: kako biti vjeran Savezu i vršiti zapovijedi Božje koje u mnogo čemu nadilaze ljudske sposobnosti, te se čini umišljenim svatko tko misli da zna što Bog želi? Ne zaboravimo da Mojsijeva mudrost počiva na čvrstim temeljima: na svakodnevnom prijateljstvu s Bogom i, s druge strane, na dugogodišnjem životnom hodu sa Izabranim narodom. Stoga je i njegova pouka nadahnuta i životna, i glasi: Izraele, čovječe, znaj da je Bog s tobom sklopio Savez ljubavi kao i da je svaka Božja zapovijed neiscrpni izvor i pomoć za rješenje svih tvojih problema i pitanja, jer Riječ, Gospodin, nije daleko od tebe nego ti je posve blizu, u tvojim ustima i u tvome srcu. To Izraele ne zaboravi, to današnji čovječe ne zaboravi.

To isto očekuje i traži sv. Pavao od svojih učenika iz grada Kolosi. Ističe jedinstvenu ulogu Isusa Krista u spasenju čovjeka. "Sve je po njemu i za njega stvoreno". Po Kristu sve dobiva svoj smisao i svoju vrijednost. Bez Njega nijedno stvorenje, ni anđeli ni ljudi, nisu u mogućnosti postići vječnu sreću i zadovoljstvo. Znamo koliko li se samo mi ljudi pouzdajemo u vlastite sposobnosti a da pri tome ponekad zaboravljamo da sve što imamo je neizmjerni Božji dar. A kako postići ispravni put da se možemo sa sigurnošću nadati biti kod Gospodina htio je znati zakonoznanac iz današnjeg evanđelja.

O tome nam, na simboličan način, govori "silazak" nekog čovjeka iz Jeruzalema u Jerihon što, zapravo, znači udaljavanje od mjesta susreta s Bogom (Jeruzalem) i neminovno prianjanje uz putove koje vode u grad grijeha (Jerihon). Bog poštuje slobodu čovjeka, ne priječi mu da "siđe" s pravoga puta, upadne u ruke razbojnika i bude ostavljen polumrtav. To pak nipošto ne znači da se Bog raduje zlu, pogotovo ne bezrazložnom, koje pogađa njegovo stvorenje. Čovjek je taj koji želi na vlastitoj koži osjetiti svoju ograničenost i bijedu. Stoga i za današnjeg čovjeka, za svakoga od nas, "silazak" iz Jeruzalema u Jerihon ostaje slobodan izbor ili suluda želja da se hodi putem vlastite sljepoće, umišljenosti i protagonizma. Taj je "silazak" poguban i opasan tim više jer nas istovremeno udaljava od Boga i od našeg bližnjega. Izabrati krivi put po kojemu se hodi bez Svjetla, znači ostati u tami i sam; dakle, poželjan i lak plijen za mnoge razbojnike koji najbolje poznaju krive putove i najradije djeluju u tami. I tako, na putu ka gradu grijeha, čovjekovo srce biva ranjeno, a zlo guši njegovu dušu. Na putu ka gradu grijeha nitko nikome nije bližnji i zato taj put obiluje polu mrtvacima koji umiru polagano što je puno okrutnije od neposredne smrti.

Vratimo se nazad na poruku prispodobe o Milosrdnom Samarijancu. Malo je reći da Isusova pripovijest o milosrdnom Samarijancu želi poučiti vjernike da nam je bližnji svaki čovjek, makar ne pripadao našoj narodnoj i našoj vjerskoj zajednici. Da je htio samo to reći, Isus je mogao pripovijedati o nekom milosrdnom Egipćaninu, Rimljaninu, Grku, Babiloncu, čovjeku iz sasvim drugačijega naroda, jezika i religije. S takvim i nije teško drugovati, prihvaćati ga kao ravnopravnog čovjeka, često i dragog prijatelja. To je kao da bi danas govorio Hrvatu da mu je bližnji i Englez i Francuz i Rus i Mađar... Ali Samarijanci su u ono doba za Židove bili nešto posebno. Pokrajina Samarija zabila se je kao klin između pokrajina u kojima su živjeli nacionalno i vjerski svjesni Židovi. U tu su Samariju u tijeku stoljeća tuđinski agresori i okupatori naselili svoje podanike iz drugih zemalja, pa je ondje došlo do mješavine tih doseljenika sa židovskim starosjediocima. Samarijanci i Židovi su i po jeziku i po vjeri i velikim dijelom po podrijetlu slični, ali ipak toliko različni da su se uzajamno mogli prezirati i mrziti. Židovi Samarijance naprosto nisu mogli podnijeti. Kad se već neće vratiti vjeri i narodnosti svojih židovskih predaka, bilo bi najbolje da ih i nema. Isus baš jednoga takvog uzima za primjer izvanredne čovječnosti, humanosti.

Čovjek, očito pravovjerni Židov, na putu je upao među razbojnike koji ga opljačkaše i ostaviše polumrtva. Svećenik njegove vjere i njegova naroda zaobilazi ga da se ne okalja. Žurio je na važnu službu u Hram. Mrski stranac, Samarijanac, opće ne pita ni za vjeru ni za naciju nego opljačkanoga i izranjenog ponese u gostinjac, ispra mu i zavije rane i još unaprijed plati gostioničaru da se za njega brine. Isusov sugovornik, židovski zakonoznanac, priznajući da je dotični bio dobar, ipak ne može uzeti u usta ime njegova naroda, ne kaže “Samarijanac”, nego “onaj kojemu iskaza milosrđe”. Isus je očito svoju pripovijest složio vrlo promišljeno, ne samo kao pouku o sveopćem ljudskom bratstvu, koje možda djeluje kao utopija, nego osobito kao ustuk međunacionalnoj i međuvjerskoj mržnji među najbližim susjedima, među ljudima koji uslijed, makar i žalosnih povijesnih razloga trebaju jedni uz druge i jedni s drugima bez zlopamćenja živjeti i surađivati. (sudbina Hrvata i Srba)

Tko zna koliko smo puta čuli i razmišljali o ovoj Isusovog prispodobi. Da bismo otkrili njezin smisao potrebno je, prije svega prisjetiti se da ju Isus izgovara na svom putovanju prema Jeruzalemu. On je onaj Samarijanac koji putuje kako bi se susreo sa svojim Ocem i proslavio ga prinoseći najveću žrtvu ljubavi, darujući svoj život kao zalog za spasenja svakog čovjeka, ljubljenog stvorenja Božjega. Od onoga trenutka Isus iz Nazareta daje nam pouku koja nadilazi sva naša očekivanja: svatko se od nas mora pitati ne tko je moj bližnji nego činiti sve kako bi postao bližnjim. Moram postati čovjek koji ljubi, netko čije je srce otvoreno da bude potreseno nevoljom drugoga. Tada ću naći svoga bližnjega ili, bolje: tada će on pronaći mene

Isusovu prispodobu o milosrdnom Samarijancu možemo u naše doba prepoznati kao govor o mogućnosti i potrebi suživota s drugima i drugačijima, protiv svake napasti etničkoga i religijskog “čišćenja”. Mnogi će reći da je to Isusu bilo lako reći, jer on nije imao takve susjede kao što ih mi imamo. No, da li se Isus prevario u današnjoj prispodobi. Sigurno nije, toga smo svi mi svjesni. Istina da nam je teško to prihvatiti, ali on jednostavno ipak očekuje od nas da iskažemo ljubav jedni prema drugima, bez obzira koliko nam taj drugi bio simpatičan ili ne. Naravno, teško je to iskušenje za svakoga od nas, kao i za zakonoznanca iz današnjeg evanđelja. On si je sam dao odgovor što mu je činiti. Upravo to Isus očekuje da i mi učinimo, tj. da priznamo da je Isusov stav jedini moguć i da nam nema druge nego ga prihvatiti i živjeti koštalo što koštalo. To je jedini ispravni put koji nas vodi k Bogu. Nećemo valjda krenuti drugim putem!

                                Batine Svetog Petra!

Pošli jednom na put Isus, Petar i Ivan. Putem im Isus tumači što znače one njegove riječi: "Ako su mene progonili, i vas će progoniti". Ivan pozorno sluša, dok Petar pritom u sebi gunđa i misli svoje. Sunce se već odavno nagnulo prema zapadu. Zaustaviše se da se malo odmore. Kraj pust i gol, nigdje ni travčice, a kamoli neke voćke, ploda, kojim bi se mogli okrijepiti. Tek što su posjedali, Petar će Isusu: - Gospodine, tu unutra - pokazujući pritom svoj trbuh - nešto kruli. Ne bi li nam dao malo kruha? Isus je znao na što misli, ali se samo nasmiješi i reče: - Svakako, svakako. Ipak, za pokoru ćete prije toga ponijeti svaki po jedan kamen, vidite, tamo dolje do onoga potoka. Moj će vam Otac nebeski zatim providjeti nešto i za jelo.

Ivan, mlad i snažan, pograbi oveći kamen i gotovo ga u trku odnese do same obale potoka. Petar uzme nešto što bi se jedva moglo nazvati kamenčićem, te ga polako, s noge na nogu, ponese prema potoku. Za njima se uputi i Isus, pa kada opet bijahu svi zajedno, podiže svoje oči k nebu, blagoslovi donesene kamene i oni se u isti mah pretvore u kruh: jedan velik, a drugi sićušan, toliko da nije pokrio ni dlan ruke. - Blagujte sada taj dar Božji, svaki svoje! reče im Isus. Petar gotovo da ne proplače, no nekako se svladao i počeo grickati svoj krušac, kako bi ga što dulje uživao. Ne tuguj, Petre! - obrati mu se blago Isus, pa nastavi: Sada, kad ste se malo okrijepili, odnesite opet svaki po jedan kamen tamo do vrha brežuljka s kojega smo sišli. Petar brže-bolje pograbi najveći što im bi pri ruci - da ga slučajno ne bi uzeo Ivan! I naprti na svoja leda. Znojeći se i gotovo klecajući, jedva jedvice ga donese na vrh brežuljka. Ivan, naprotiv, ovoga puta uzme neki mali kamen i polako pođe za Petrom. Za njima, konačno, i Isus.

Jednom opet zajedno, Isus im se obrati: - Sada sjednite svaki na svoj kamen, jer vam želim govoriti o kraljevstvu Božjem... Petar ga, sav uzrujan, prekine: - Ali, Gospodine, što je sada s ova dva kamena, koja smo upravo donijeli? Zar ih nećeš opet pretvoriti u kruh? Isus mirno nastavi: - Tjelesno ste se već okrijepili, sada je vrijeme i za duhovnu okrepu. Zatim ćemo potražiti neko prenoćište, jer se već i noć, eto, približava. Petar stisne zube da ne bi što nezgodno rekao i, trljajući oči da ne zaspi, sasluša Isusovu pouku.Napokon se dignu i pođu u potražnju za prenoćištem. Srećom, vrlo brzo naiđu na neku seosku kuću, gdje Isus pokuca na vrata i zamoli domaćina: - Prijatelju, noć pada, možemo li ovdje prespavati? Kako mu se pričiniše pristojni ljudi, domaćin odgovori: - Možete! Imam jednu praznu sobu, ima u njoj dosta slame, pa se smjestite kako najbolje znate. No, upozoravam vas, budite tihi i mirni, nemojte glasno govoriti, jer zidovi su tanki i sve se kroz njih čuje. Svi mi slabo spavamo i ako nas probudite, štapom ću vas istjerati usred noći!

Isus, Petar i Ivan sa zahvalnošću udu u ponuđenu im sobu, rasprostru slamu, te se po njoj blaženo protegnu. Budući "vratar neba", Petar, legne odmah do vrata, Ivan kraj suprotnog zida, a Isus u sredini, između njih. Umorni, odmah i zaspaše. Isus i Ivan mirnim snom, no Petar, a da nije prošlo ni nekoliko trenutaka, počne toliko jako hrkati da su se tresla vrata i prozori. - A, tako!, reče sav bijesan domaćin, pograbi štap što mu bijaše pri ruci, uleti u njihovu sobu i onako u tami odalami prvoga do vrata. Razumije se, Petra. Isus se u Petrovo ime ispriča i obeća da će sada i sam na njega paziti, kako se to više ne bi dogodilo. - Oprostite i vi meni, ali znajte - ne šalim se - dogodi li se opet nešto slično, jao si ga vama! Rekavši to, domaćin se još uvijek ljut povuče. Petar se međutim, trljajući svoje bolne kosti, obrati Ivanu: - Brate, promijenimo mjesta. Znam da prejako hrčem. Tamo podalje od vrata i uza sam zid neće se toliko čuti. Ivan sumnjičavo pogleda Petra, pa mu odvrati: - Ako se ne varam, ovoga puta bih ja morao dobiti batine zbog tebe i namjesto tebe. Petar se nije smeo, nego ga stane tješiti: - Ti si mlad i jak, možeš i golemo kamenje nositi na svojim leđima! Što je, dakle, za tebe jedan mali udarac štapom? Da ti pravo kažem, nije to ni tako bolno kako misliš. - Dosta!, umiješa se Isus. U redu! Ti se, Ivane, premjesti na Petrov ležaj do vrata, a on će na tvoj do zida. Umorni smo. Laku vam noć.

I opet brzo pozaspaše. Ne prođe, međutim, ni ovoga puta nego tek nekoliko trenutaka, a Petar ponovno počne "piliti". Još jače i glasnije nego prije. To toliko rasrdi domaćina da sada pograbi još veći i kvrgaviji štap, te velikim koracima požuri do njihove sobe. Putem je mislio: Malo prije izmlatio sam onoga do vrata, a sada ću onoga do zida. Moram biti pravedan. Svakome nešto... Tako je Petar i ovoga puta dobio batine. Nakon što se domaćin udaljio, Petar će Isusu: - Razumijem, razumijem! Moram se naučiti i na batine, jer nam je trpjeti na ovome svijetu. Ako je to put do neba, dobro mi i one došle! Zatim sva trojica zaspaše blaženim snom. Začudo, i Petar je te noći tako tiho spavao da domaćin nije više morao upotrijebiti svoj štap.

Učimo se dok smo živi. Ako je to vrijedilo za sv. Petra, koliko više vrijedi za nas! Samo, jesmo li poučljivi kao on? I on je griješio i padao, ali se kajao i dizao - sve dok nije postao tako jak i vjeran da je i život svoj dao za Isusa! Od nas se ne traži takva žrtva, mučeništvo, ali se ipak traži da sve što nas Isus uči prihvatimo i vjerno za njim idemo. To nam je potrebno za osmišljeni život na ovome svijetu, utjehu u trpljenjima i vječno spasenje.

VIJESTI

VIROVITICA. I ovaj tjedan su radnici firme "BAMBO" obavljali poslove na našem gradilištu. Obavili su dio poslova onoliko koliko su mogli, a mogli su više. Što je tu je. Idemo toliko koliko se može. Nadamo se kada sve bude napravljeno nećemo se ni pitati kako je to teško išlo. Bogu hvala za sve što je učinjeno.

VIROVITICA. Župnika neće biti ni idući tjedan od ponedjeljka do petka. Tijekom tjedna neće biti svetih misa, a u slučaju neke hitne potrebe, javite se vlč. Ljubi Maljuru, kapelanu u Milanovcu, tel: 801 425 ili 098 16 000 61 . Svima koji idu na odmor želim ugodne dane, a onima koji ostaju puno strpljenja u izvršenju obaveza.        

            VIROVITICA. Svaki dolazak novoga života uvijek nas obogaćuje i pruža novu nadu, osobito ako je treće dijete. U toj radosti mi ćemo iduće nedjelje u Taborištu krstiti Petru Grbac, treće dijete Nikole i Ivane Grbac, Zagrebačka 25, Čemernica.

Nasmij se, ali ne u crkvi - nakon umora, malo humora!

Jeli istina tata da lisica, vidra i vuk svako ljeto dobiju novo krzno? - Je... samo nemoj da te mama čuje!!!

Uđe Štef u krčmu i odmah s vrata vikne: Dečki znam dobar vic o policajcima! Ustane jedan u kutu i priđe mu: - Znaš li ti da sam ja policajac!? - No, gospon... ali meni vam ni teško ponoviti ga i pet put ako treba!!!

Došao čovjek u apoteku po lijek protiv štucavice. Apotekar mu zvizne šamarčinu, a ovaj ljutito pita apotekara. - Zašto ste mi opalili šamar doktore? - To uvijek pomaže, kaže apotekar. Dobro… ali lijek je za moju ženu!

         DAROVATELJI - HVALA