Danas se u crkvi slavi blagdan Presvetog Trojstva kao blagdan u kojem sve svoje želje, težnje i molitve upućujemo Presvetom Trojstvu, Bogu kao zajednici Oca, Sina i Duha Svetoga. Čitava naša vjera upravo počiva na istini o Presvetom Trojstvu. Prvo što smo naučili u vjeri je ispovijest ove istine. Pitate se kako to. Naime, najprije smo naučili znak svetoga križa, a u tome znaku imenujemo Oca, Sina i Duha Svetoga. Molitvica "Slava Ocu" također očituje Presveto Trojstvo. Svi sakramenti u Crkvi djeluju snagom Presvetog Trojstva. Upravo nam to danas žele predočiti i čitanja, tj. žele nam pomoći da u ovom svijetu prepoznamo djelovanje Presvetog Trojstva. Pa što nam kažu?

U prvom čitanju Bog otkriva svoje pravo lice. Objavljuje se: "Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću!" Ulomak iz Knjige Izlaska govori o Božjoj samoobjavi. Ulomak ima dva dijela. U prvom Gospodin naviješta svoje ime, a u drugom Mojsije odgovara na tu Božju objavu. Izvještaj može izgledati čudno budući da se Bog naglašeno opisuje kao onaj koji se "spušta" i "prolazi ispred njega (Mojsija)", što odudara od slike Boga kao nekoga jako uzvišenog i dalekog. Osobito se to očituje i u Božjem milosrdnom ponašanju u kojem je spreman prihvatiti svakoga čovjeka i oprostiti mi sve nedostatke "premda je narod tvrde šije." Ipak se u SZ  ne iščitava tajna Presvetog Trojstva. Tek se to očitije vidi kod sv. Pavla.

Pavao je svoja pisma pisao s namjerom da se ona naglas pročitaju određenoj zajednici vjernika. U današnjem drugom čitanju upućenog Korinćanima, to je tako očito. Nakon pročitanog pisma nastavlja se sa slavljem euharistije. Na nekoliko mjesta u Pavlovim poslanicama se može pretpostaviti trinitarno shvaćanje kršćanskog iskustva, no jedino ovdje on hotimično koristi trinitarnu formulu. Ta formula nije suhoparna dogmatska tvrdnja nego je usko povezana sa kršćanskim iskustvom: tj. milošću Kristovom, ljubavlju Božjom i zajedništvom Duha Svetoga. Govori o iskustvu milosti, ljubavi i zajedništva. Poredak Sin, Otac, Duh važan je i još jednom odražava poredak kršćanskog iskustva. U Kristu Isusu i njegovom milosnom životu i smrti ljudi se susreću s ljubavlju Božjom, a taj susret vodi prema ukorporiranosti u otkupljenu zajednicu, u kojoj ljudi postaju dionici zajedničkog života Duha Svetoga. Blagoslov naglašava ove tri stvari: milost koja se prima po Kristu Isusu, ljubav koju Bog ima za sve stvoreno i zajedništvo Duha u kojem su vjernici ukorijeni. Nema blagoslova koji bi više govorio i kojim bi se bolje moglo zaključiti neko pismo.

Vrhunac te objave nalazimo u današnjem evanđelju. Isus govori: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni!" Evanđeoski ulomak na jedinstven, izravan način govori o Božjoj ljubavi prema cijelom svijetu. Božja ljubav prema svijetu je tako duboka i tako velikodušna da se, želeći spasiti svijet, od ničeg ne suspreže, čak ni od predanja u smrt svoga Sina. Bog je poslao Sina koji se prvo utjelovio, a zatim i predao u smrt. Taj plan spasenja, tragično i neizbježno, postao je sud za neke. Središnji kriterij je vjera u Sina Božjega. Oni koji vjeruju, bit će spašeni; oni koji ne vjeruju, sami sebe osuđuju. Svijet je stvoren dobar, no vrlo često se suprotstavlja Bogu te je trajno potreban spasenja. I upravo takav grešan svijet Bog ljubi, i upravo u takav grešan svijet Bog šalje svog Sina. Ulomak govori da je Bog "dao" i "poslao" svoga jedinog Sina.

Da li su ljudi ovoga našega vremena svjesni pa i dostojni te Božje ljubavi. Nisu li i ljudi današnjeg vremena u napasti da ostave svoju vjeru i jedinoga Boga, živog i pravog, te bi se najradije obratili raznim bogovima, znanosti, ljudskoj snazi, zlatu ili uživanju? Zar je to doista potrebno kraj takvog Boga koji je spreman sve učiniti za nas.

Krist povjerava svojim apostolima zadaću da idu po svem svijetu i da sve ljude učine njegovim učenicima, naučavajući ono što su primili od Njega i krsteći ih u ime Presvetog Trojstva. Kako se može postati učenik Isusa Krista? Vjerom, koja je potpuno prianjanje duha i srca uz njegovu božansku osobu; samo takva vjera uspostavlja životno zajedništvo s Njime. U sakramentu krštenja to primanje u vjeri zadobiva svoje posvećenje. Krštenje nas uvodi direktno u otajstvo Presvetog Trojstva; uzdiže nas na dostojanstvo sinova Božjih, čini nas braćom Kristovom i hramom Duha Svetoga. Svatko od nas mora u tome prepoznati vlastito životno poslanje. Kršćanin treba postati dušom ovoga svijeta, jer je poslan da ovaj svijet nadahnjuje životom samog Presvetog Trojstva.

Njemački list Spiegel donio je pred tridesetak godina osmrtnicu slijedećeg sadržaja: "Nakon dugog nerada preminuo je gospodin Bog. Bog koji je nekada svime tako savršeno vladao, kojeg je i moja duša slavila - sada je odsutan, mrtav je! Nema više njega koji bi mogao dobro urediti toliko toga po svijetu što ne valja; logori, bliski istok, Salvador, Palestina, Irak… on nije radio svoj posao i mora biti zamijenjen. U tihoj tuzi!

Da li i u ovo naše vrijeme možemo tako razmišljati. Po mnogim ljudima, pa i vjernicima, moglo bi se tako i reći. Tko je tome kriv. Nema tu dileme. Kriv je svatko od nas osobno jer ne izvršavamo ono što nam je Bog namijenio. Presveto Trojstvo je ispunilo 100 % svoj plan. Trojedini Bog vlada ovim svijetom, upravlja svime tako savršeno i ako nekada nešto - kako mi to velimo zašteka ili zataji - onda nije zatajio Bog, već je zatajio čovjek, kojeg je Bog uzeo za ruku i pozvao ga da nastavi njegovo djelo stvaranja. Jer kako reče jedan mudar propovjednik, nabrajajući zla, sukobe, ratove i strahote koje su se događale unazad pedesetak godina, sve to bilo je djelo čovjeka, nas ljudi, nas koji smo njegova desna ruka, a iskazali smo se u najcrnjem svijetlu, umjesto da smo bili slika Božja.

Pitali su mudrog čovjeka, zašto dobri ljudi pate i zašto nose križeve, nerijetko i teže od onih koji su u našim očima zli!? Mudar je čovjek uzvratio protupitanjem:- Imao je neki čovjek dvije krave, jednu snažnu, a drugu slabu; što misliš na koju će staviti jaram? - Pa valjda na jaču, koja može ponijeti teret! - Bravo; dobro si rekao - reče učitelj i mudrac - tako čini i dobri Bog… da bi pokrenuo svijet, stavlja jaram, na dobre!

Evo nam odgovora, dragi moji! Jer i naša je zadaća pokrenuti svijet, obnoviti svijet, popraviti svijet, izvesti ga na pravi put, a uz pomoć neba, uz pomoć Trojedinog Boga. Kada činimo znak križa nabi, onda desnom rukom dotičemo čelo, ramena i prsa, moleći upravo snagu Presvetog Trojstva; Boga Oca da nas prosvijetli, Sina Isusa Krista da nam olakša teret i križeve i da nas osnaži i mudrost Duh, da nas učini mudrima i u srcu da nas zapali, da mognemo biti stvarno desna ruka Božja!

                                                            © 2007, Sva prava pridržana, Župa Sv. Leopolda Mandića | Desing: Daniel Banić                                          Skini Listić