Kineske su vlasti u četvrtak 01.05.2008. svečano otvorile najduži prekomorski most na svijetu preko zaljeva Hangzhou u Istočnom kineskom moru. Most dug 36 km povezivat će lučke gradove Shanghai i Ningbo i time skratiti put između dvaju ekonomskih središta u području delte rijeke Jangce, u kojoj živi oko 70 milijuna ljudi, za više od 120 km . Cijeli projekt izgradnje mosta stajao je oko 1,1 milijarde eura, a gradio se četiri i pol godine.

Tko se imalo razumije u kompjutor, zna kako će stvoriti vezu s Internetom i kad potraži riječ "most", naići će na više od 160.000 pojmova, ali će najprije doznati ono bitno i poznato: mostovi su graditeljska djela koja premošćavaju zapreke na putu i skraćuju putovanje. Postoje veliki mostovi koji se sastoje od metala, betona ili drveta. Ravni su ili viseći. Postoje sigurni i nesigurni mostovi. O mostovima se vrlo često pjeva. Grupe i udruge daju sebi naziv most ili mostovi jer žele biti veza među ljudima. Bez mosta nema prijelaza na drugu stranu jer je pred vama provalija ili rijeka. S ovom slikom mosta, ili jednostavno s mostom, danas nas sučeljava Isus u Evanđelju sedme uskrsne nedjelje. Iako riječ most nije nijednom spomenuta, ona se odnosi na Isusovu osobu. Njega se može smatrati personifikacijom mosta. "Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni", pojašnjava Isus i Ivanovu Evanđelju.

Dragi župljani i čitatelji našega župnog glasnika. Ovo je zadnja u nizu nedjelja koje zovemo uskrsne. Isus svojim učenicima ostavlja zadnju preporuku, molitvu i uputu: da budu jedno. Krenimo malo od biblijskih čitanja, posebno od Isusove velikosvećeničke molitve u kojoj moli Oca nebeskog za svoje prijatelje i suradnike apostole, ali i za sve nas vjernike. Moli za nas jer zna da neće biti lako vjeru živjeti, jer zna da neće biti lako biti čovjek pravde, jer zna da će biti napastovanja i kušnji napretek. Sotona nikada ne miruje i uvijek čovjeka - kako mi to znamo reći - tenta na grijeh. I treba i snage i volje, ali i milosti da se ostane na pravom putu i Bogu vjeran. I baš tu snagu mi vjernici crpimo iz sakramenata, nalazimo ju u nedjeljnim susretima oko oltara, oko tog stola ljubavi gdje se lomi kruh živi - gdje nam se daje sam Isus u hostiji. Pa pogledajmo čitanja.

Današnje prvo čitanje je nastavak onoga što se dogodilo s Isusom. On je uzašao na nebo. Oni koji su bili s njim na brdu, vraćaju se u Jeruzalem, odlaze u sobu gdje su se okupljali te se posvećuju molitvi. Oni koji su bili svjedoci uzašašća nisu morali puno pješačiti, budući da je mjesto uzašašća bilo na vrhu Maslinskog brda. Udaljenost je bila nekih kilometar od gornje sobe, a to je približna udaljenost koja je bila dopuštena Židovima pješačiti subotom. U tekstu nailazimo na popis Dvanaestorice Apostola. U tekstu se spominje i Marija. To je zadnje pojavljivanje Marije u Novom zavjetu. Indikativno je da je zadnje spominjanje Marije povezano sa vjerničkom zajednicom koja je ujedinjena u molitvi.

Drugo čitanje govori o neposrednoj opasnosti progona. Oni koji su povjerovali u Krista proganjani su "zbog imena". Oni koji su dionici Kristove patnje, bit će dionici i Kristove slave. I to je razlog za radost. Pisac poslanice jasno govori koji su razlozi kršćanskog trpljenja. Oni su pogrđivani zbog Kristova imena, napadni, ili progonjeni zato što su kršćani. Njihov način života u najboljem slučaju se smatrao antisocijalnim, a u najgorem izdajnički.

Evanđelje nam pokazuje da put prema Ocu vodi samo preko njegova Sina Isusa. On je umro na križu i ustao od mrtvih. On nam je objavio Boga svojim životom, smrću i uskrsnućem. On nam kaže da Bog ne želi kraj ljudi, nego njihovu proslavu u vječnosti, onako kako je proslavio svoga Sina. Sve ima svoje vrijeme, veli Propovijednik. Jasno nam je da vlat pšenice neće brže rasti budemo li je potezali i da dijete neće ranije sazrijeti zabranimo li mu da se igra. Za rađanje i rast treba vremena. Međutim, čovjek je često nestrpljiv. Mučno mu je čekati, pogotovo iščekivati nešto što ne zna kako će doći. Upravo je to slika apostola poslije Kristova uskrsnuća, pogotovo nakon što je Isus uzet na nebo. Eno ih u gornjoj sobi. Ne znaju još što će biti s njima i što im je činiti. Zbunjeni su. Nesigurni. Osjećaju u sebi strah i tjeskobu da bi mogli stradati kao Isus, a u isto vrijeme vide i znaju da je Krist pobijedio smrt. Znaju i osjećaju da je uskrsnuli Isus s njima, da se ne bi trebali ničega bojati, no u isto vrijeme osjećaju kako im nedostaje nečega važnoga da bi mogli krenuti. Slute da bi im onaj obećani Tješitelj trebao otvoriti um i srce i ispuniti ih hrabrošću. No, kada će se to zbiti i na koji način, nisu mogli znati. Mogli su jednostavno ili čekati ili odustati. Donose najbolju moguću odluku: ostaju zajedno i ustrajavaju u molitvi. Bilo je to deset dana "duhovnih vježbi". Vrijeme šutnje, vrijeme priprave, vrijeme sazrijevanja. Nije to bio gubitak vremena. Kao da je Duhu Svetom bilo potrebno desetak dana njihove bliže priprave da ih "zateče i budne u molitvi i raspjevane u pjesmi".

Čovjek je ostavio na samrti dvije oporuke, s tim da se imaju čitati ovim redom: - prva odmah nakon objave smrti - druga strogo nakon sprovoda. Umre čovjek i jer nije imao obitelji, advokat pročita prvu u kojoj je izričito tražio da sprovod bude ujutro u 5 sati i naglasi da je želja pokojnika da na sprovodu bude svećenik!!! Neobično, ali moralo je biti po njegovoj želji. Sprovod je završio - ali došlo je samo njih troje. Vjerojatno je većina njih mislila da je s "čudakom i budalom" najbolje ne imati posla. Tada je otvorena druga oporuka, a u njoj je pisalo: "SVA MOJA IMOVINA NEKA SE PODIJELI NA JEDNAKE DIJELOVE SVIMA KOJI DOĐU NA SPROVOD"!

Troje sretnika je uživalo, jer postali su jako, jako bogati - svakom je pripalo nekoliko milijuna dolara!!!

Apostoli su bili zajedno i ustrajali su u molitvi. I dočekali su najveći Božji dar - Duha Svetoga. Sigurno je da će i naša ustrajnost donijeti svakome pojedinome i svima zajedno mir, sigurnost, radost i zajedništvo jednih s drugima i s Bogom. Mi vjernici smo nabrojeni u Isusovoj oporuci. Isus nebeskom Ocu nas svoje vjernike preporuča, za nas moli i obećava da će svaki koji će biti njegov po vršenju njegovih zapovijedi i po nasljedovanju njegova primjera, biti također baštinik! Baštinik nebeske sreće, ali ne samo to i samo u onom svijetu i onom vremenu; već i tu na zemlji, već i tu na tom životnom putu on će nas obdariti blagoslovom i pomoći nam da uspijemo.

                 -Ide Mujo s gipsom na ruci, sretne ga Haso, pa ga upita: - Šta ti bi, bolan? - Slomio sam ruku na tri mjesta. - Nemoj više ić' na ta mjesta.

 -     -Mali Perica svaku večer prije spavanja moli. Večer, uoči svog rođendana, na kraju dodaje još molitvu što je glasnije mogao: - Dragi, Bože, molim te daj da za rođendan dobijem mobitel! - Što se dereš? - Dragi Bog nije gluh - prekine ga majka. - Ali je tata - odgovori Perica.

      -Negdje pred kraj školske godine Marko se neraspoložen vraća kući. Otac ga upita: - No, kako je bilo u školi? - Pobožno! - odgovori mu. - Kako to pobožno, nije valjda za vrijeme nastave bila sveta misa? Ne. Evo kako. Profesor pita, ja se krstim. Ja odgovaram, a on se krsti.

                  -U novoosnovanu "banku za organe" dođe neki učenjak i ponudi za sto tisuća dolara svoj mozak iza smrti. Dođe zatim glasoviti nobelovac i zatraži petsto tisuća dolara. Dođe potom Mujo i ponudi svoj mozak za milijun dolara. - Kako milijun? - zapita začuđeno službenik. - Zar ne znate da mozak nobelovca dajemo samo pola od toga? - Da - reče Mujo. - Ali moj nije upotrebljavan!

                                                            © 2007, Sva prava pridržana, Župa Sv. Leopolda Mandića | Desing: Daniel Banić