Današnjom nedjeljom započinje slavlje pred Kristovo Uzašašće. Posebno je izražena Isusova želja da se molimo i tako pripremamo za naš odlazak i povratak Ocu. Za većinu od nas moliti je vrlo teško pa i neugodno. Ne želimo tako lako drugome povjeravati svoje probleme i brige. Radije ćemo ih sami rješavati prema mogućnostima koje nam stoje na raspolaganju. Zbog toga se izoliramo jedan od drugoga, sve više tonemo u anonimnost koja nas konačno osamljuje. Isus kod Oca za nas moli Duha koji će nas okupljati, upućivati jedne na druge i međusobno povezivati i činiti da ljubimo jedan drugoga.

Jedna od ljudskih tragedija danas je osamljenost starijih ljudi. Suvremeni svijet rada razbio je velike obitelji, u kojima su briga za djecu i uzajamne usluge bile sasvim razumljive. Uz to i pomoć susjeda koja je ljudima garantirala socijalnu zbrinutost. Oni su mogli biti sigurni da neće biti napušteni kad su suočeni sa svojim problemima. To, doduše, nije bio sasvim zdrav svijet, ali u mnogo čemu bolji od društva u kojemu je sve regulirano i osigurano, ali nedostaje ljudska blizina. Ako se izgubi ovo ukorjenjenje u zajedništvo, ljudi gube bitnu životnu kvalitetu zato što međuljudski odnosi i uzajamna upućenost jednih na druge pripada ljudskoj prirodi. To nije samo osobna tragedija nego i problem za društvo. I u Crkvi se može dogoditi da izblijedi smisao njezina poslanja ako se njezina upućenost na zajedništvo ne živi dovoljno uvjerljivo. To su znali Isusovi učenici i prve kršćanske zajednice. I sam je Isus osjećao da se njegovi učenici straše da ne ostanu sami i napušteni. Kako će oni ispuniti svoje poslanje ako on više nije s njima? Stoga ih Isus uvjerava da ih neće ostaviti same.

Šesta je vazmena nedjelja. Kako se sve više približava svetkovina Duhova, tako se služba riječi u euharistijskom slavlju sve više usredotočuje na obećanje Duha Svetoga i njegovo djelovanje u crkvi. Isus sve više priprema svoje učenike na to da će on morati otići Ocu ali isto tako da ih neće ostaviti same na ovome svijetu. "Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek". Tim riječima Isus započinje svoj oproštajni govor s apostolima. Daje im načelo po kojem će moći njega nasljedovati, biti pravi njegovi učenici. Onaj tko ljubi, nema nikakvih vanjskih propisa koji bi ga silili da čini nešto za ljubljenu osobu. Sve istječe iz ljubavi, iz srca. No, pogledajmo čitanja.

Jedan od ciljeva Djela apostolskih je opisati razvoj kršćanstva od Jeruzalema, Judeje i Samarije pa sve do kraja zemlje. Filipovo djelovanje po Samariji, o kojem govori današnje prvo čitanje, jest dio ostvarenja toga plana. Filip je jedan od sedmorice muževa koji su bili izabrani da se brinu za udovice. Djelovanje u Samariji nije bio lak zadatak. Nesnošljivost između Židova i Samarijanaca sezala je još u vrijeme nakon kralja Salomona kada su sjeverna izraelska plemena uskratila lojalnost južnom judejskom kraljevstvu. Taj sukob je još više pojačan kada su oni koji su se vratili iz babilonskog sužanjstva odbacili samarijansku ponudu da pomognu pri ponovnoj izgradnji hrama. Unatoč svemu tome, Filip je imao uspjeha jer im je propovijedao Krista.

Petar u današnjem drugom čitanju isto tako govori o djelovanju Duha, podsjećajući da je Krist "ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu". Evanđelje jasno poziva da su vjernici pozvani razmišljati o dolasku Duha, dva tjedna prije blagdana Duhova. Ali postoji samo jedan način priprave, kao što postoji samo jedan način živjeti život u Duhu, a to je: poslušnost u ljubavi i ljubav u poslušnosti. Nije dovoljno samo govoriti o poslušnoj ljubavi, nego nju treba svatko pojedinačno prakticirati.

Isus tješi svoje učenike. Odmah nakon svoje muke i smrti, On ih ohrabruje riječima da ih neće ostaviti same kao siročad. Poslat će im Branitelja: Duha Svetoga. Iako neće biti prisutan među njima na vidljiv način kao dosad, on ostaje zauvijek s njima na otajstven način, koji nije ništa manje djelotvoran. Taj novi način bit će omogućen po Duhu Svetom, kojega će on poslati i koji će imati zadatak da im omogućuje život u ljubavi: u ljubavi prema Ocu i prema braći ljudima. Samo ljubav bit će znak Kristove prisutnosti među njegovim učenicima.

Dogovorili se srce, um i jezik da ne govore više male riječi. Srce reče: Male me riječi opterećuju; raznježe me. Srce danas mora biti tvrdo. Um nadoda: Velike misli, izreke, ideje... to je ono pravo! Malim se riječima samo trati vrijeme! A jezik reče: Ja sam se specijalizirao samo za stručne izraze, strane riječi i velike govore. Fućkam ja na nekakve male riječi! I tako je srce jeziku dostavljalo samo tvrde riječi, um je dodavao samo mudre i jezik je držao velike govore. Preko usana nije prošla niti jedna mala riječ. Ovim savezom svijet je postajao tužniji, hladniji, isprazniji. No, još su postojali ljudi koji su se krišom prisjećali malih riječi. Bile su im drage i žalostilo ih je što ih s vremenom sve više zaboravljaju. Bilo ih je strah da će ih netko ismijati, ako ih upotrijebe. Kadli jednoga lijepog dana neviđenom snagom navru male riječi: od usta do usta, od glave do glave, od srca do srca. I svijet posta opet radostan.

                                                            © 2007, Sva prava pridržana, Župa Sv. Leopolda Mandića | Desing: Daniel Banić