Dragi župljani, čitatelji i prijatelji našega župnoga glasnika "Sv. Leopolda!" Za današnje prvo čitanje imamo izvještaj o pokušaju Velikog vijeća da zabrani apostolima "govoriti u ime Kristovo" a Petar uzvraća da je važnije pokoravati se Bogu nego ljudima te s Jedanaestoricom nastavlja svoje poslanje radostan što je mogao "podnijeti pogrde za Isusa". U drugom čitanju imamo viđenje Božjeg prijestolja s Kristom koji je slikovito prikazan kao zaklani Jaganjac. Anđeli, priroda i "starješine" pjevaju Bogu i Jaganjcu u nebeskoj liturgiji. Za evanđelje imamo eklezijalno ukazanje Uskrsloga Petru i šestorici učenika na Galilejskom jezeru. Uskrsli omogućuje učenicima da ga prepoznaju po obilnom ribolovu i rehabilitira Petra koji je doživio svoju slabost i nije više grešno siguran u sebe. Ovo je nedjelja radosnog svjedočenja Isusova uskrsnuća u svijetu.

U ovom trenutku dobro bi bilo svima nama razmisliti pitanje: "Pridonosim li ja svojim životom širenju vjere Isusove?" Svakako, ovo pitanje bi si svaki od nas trebao postavljati svaki dan. Ako nismo dosljedni Kristovi svjedoci u svijetu u kojem se krećemo, trebali bi se upitati jesam li ja uopće još kršćanin. Odgovorimo si slobodno na ovo pitanje!

                                                                                Vaš župnik!

        NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA

Mi koji malo dulje pamtimo sjećamo se vremena prije devedesetih, a vi stariji itekako dobro onih godina odmah nakon rata. Bila su to teška vremena i zna se da je od 1945. radi vjere po zatvorima bilo na tisuće ljudi, a oko 300 svećenika je ubijeno. Vjernici su bili građani drugog reda i tko je htio napredovati u službi, naprosto je morao biti u partiji i samim tim odreći se vjere, Boga i Crkve. I upravo liturgijska čitanja 3. Uskrsne Nedjelje potiču na ustrajnost hodanja Kristovim stopama. Da bismo postigli taj cilj, potrebno nam je koračati ne mareći za umor, grbavost puta ili druge poteškoće. Tih će neprilika na putu biti! Ne trebamo ih se bojati! Naše je da budemo ustrajni. Sotonske vlasti, svim će se silama truditi da skrenemo s puta koji nas vodi u Vječnu domovinu koja je na nebesima. Sotona će se poslužiti i ljudima koji nas okružuju, samo da nas odvuče s Kristova puta. Ali, "treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!" - odgovoriše apostoli starješinama židovskog naroda. Stoga nam je potrebno sve više prizivati u svijest da će nam Gospodin uvijek osvjetljavati put budemo li surađivali s Njime. Pogledajmo čitanja.

Djela Apostolska nam iznose muku Isusovih progonitelja i neprijatelja koji nisu nikakvim mučenjima uspjeli odgovoriti učenike od navješćivanja riječi Božje. Iz drugih dijelova Djela Apostolskih saznajemo i gotov pomirljiv ton židovskih glavara potaknuti razmišljanjem da će to djelo bez vođe - Isusa - ionako nestati s povijesne pozornice. To bi tako i bilo da je to bilo samo ljudsko djelo. Na sreću, Bog svoju Crkvu nije ostavio samu. Obećao joj je pomoć, osobito onda kada bude najpotrebnije, a to su progoni. Vjerujem da ste mnogi gledali film "Quo vadis" koji govori o progonima prvih kršćana u Rimu. Neron - kao pravi luđak - toliko je mrzio kršćane da je grad zapalio, a onda kršćane okrivio za to i na tisuće ih je pobijeno ili predano zvijerima po arenama. Posebno je u filmu zanimljiv lik svetog Petra, o kojem je i danas riječ. Nagovarali su ga da pobjegne iz grada, jer Neron će ga pogubiti, a i biti će korisniji za Crkvu bude li živ. Nagovorili su ga i krenuo je Petar iz grada, a onda dolazi ona famozna scena: prema Petru ide Isus! Zastao je Petar i ostao zapanjen. - Quo vadis Domine - kamo ćeš Gospodine; pitao ga je Petar? - Idem u Rim da me ponovo razapnu! - Ne - reče Petar i brizne u plač - ne ideš ti nikamo - ja se vraćam! Poznato nam je da je bio mučen i da su ga razapeli zbog imena Isusova!

Možda se Petar prisjetio današnjeg Evanđelja i riječi koje mu je Isus uputio. Sigurno se pitamo zašto je Isus Petra tri puta pitao isto? Mi ljudi obično prvi puta odgovaramo samo usnama, drugi puta usnama i razumom, a tek treći puta usnama, razumom i srcem. Ne znam koji bi bio naš odgovor da nam isto pitanje postavi danas Isus, ali znam jako dobro da bi veći dio vjernika teško mogao odgovoriti sa "da". Ne velim to zato jer sam pesimista i jer imam možda loše mišljenje o vjernicima danas, već naprosto naša svakodnevica pokazuje i dokazuje da je jako, jako mali broj istinskih vjernika; tj. njih koji smiju reći da Isusa ljube. Hoću reći da djela govore o nama koliko smo vjernici i koliko uistinu Isusa ljubimo. Ne zna čovjek odakle bi krenuo: neredovitost na nedjeljnim svetim misama; neredovitost u molitvama i primanju sakramenata ispovijedi i pričesti; svađe, sukobi i nemiri po obiteljima, koje nerijetko završe na sudu, a više od tragičnog je da se sudi muž sa ženom ili otac sa sinom; tolike zavađenosti među susjedima koji godinama ne razgovaraju; pre strašne psovke koje totalno blate nas kao narod. Lista naših mana bila bi uistinu podugačka da se na njoj zadržimo, ali želim tim nabrajanjem reći da je takav život miljama daleko od vjere. A po toj logici priznat ćemo po tko zna koji puta, da vjera kod gotovo 80% "vjernika" ostaje samo na papiru, po dokumentima ili na riječima. Vjeru živi, dokazuje i svjedoči tek šačica nas koji se svake nedjelje trudimo oko oltara sabrati i ovdje naći utjehu i ohrabrenje za svoj svakodnevni život. "Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vjeke vjekova!" Smijemo slobodno reći da je to ipak glavni motiv svega našega djelovanja.

Često nam se događa da odlučimo koračati putem Krista, ali nas nešto uvijek odvuče! Pavao bi to ovako rekao: "Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim". Stoga nam valja često prisvješćivati i približavati se Kristu i Njegovoj Riječi. Tako ćemo se uspješno ukloniti od bližih grešnih prigoda! Ako i malo dopustimo da s Kristova puta skrenemo (jer nas se možda zamamljivosti kraj puta čine privlačnijima), tada hranimo dušu lošom hranom koja će u svoje vrijeme i donijeti loš plod! Ne trebamo se zavaravati da nećemo imati nikakvih napasti, budemo li se držali puta! Sotona će kao "ričući lav" obilaziti oko nas, ne bi li nas pridobio. Đavao lovi one koji nisu njegovi! Svoje je već osvojio! Sotona je i apostole napastovao. Potvrđuje to današnje prvo čitanje: "Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime". Ta bi im radost davala snage za daljnje naviještanje Evanđelja. Iskazali su građanski neposluh.

Građanski neposluh je način kojim se građani, kad nema drugog izlaza, brane od nepravednih državnih zakona. U razvijenijim demokracijama to se u nekim slučajevima smatra pravom priziva na savjest. Izgleda da je savjest slabašni oslonac, da ima tek onoliko prava koliko joj zakon unaprijed predvidi. Dokle je god riječ o slabašnoj osobnoj savjesti, mnogi građani radije se pokoravaju određenom državnom zakonu. Zato se državne vlasti nigdje ozbiljno ne boje takva prizivanja na savjest. Svaki je zemaljski gospodar, bilo da je riječ o zakonodavnoj, izvršnoj ili sudskoj vlasti, ograničen voljom Božjom. Moguće je da ljudima na vlasti volja Božja nije poznata, da možda čak ne prihvaćaju ni objektivni moralni zakon kao vrhovno mjerilo iznad svih svojih zakona. No građanin koji je vjernik, koji poznaje volju Božju, redovito jasno vidi kad se državni zakon ili bilo koja odredba bilo koje zemaljske vlasti protivi volji Božjoj. U tom slučaju dotični zakon ili odredba ne obvezuju, čovjek je dužan ne pokoriti se, usprotiviti se bez obzira na to koliko zbog toga morao trpjeti. U današnjem ulomku Djela apostolskih apostol Petar izričito proglašuje pravo na građanski neposluh. Vrijedi primijetiti da je to jedan od prvih proglasa prvoga pape.

Slijediti Krista zahtijeva mnoga odricanja te preuzimanje križa. Krist nas na to poziva i obećava nam ispunjenje svih naših najdubljih čežnji. Pripravlja nam Gozbu budemo li uspješno stigli k Njemu. Odgovoriti Kristu s ljubavlju znači prihvatiti životno zalaganje koje se ni pred čim ne straši. Prihvatiti križ znači ići pravim putem prema uskrsnuću. Bez križa nema niti uskrsnuća!

Mi srećom živimo u mirnijim i normalnijim vremenima, barem što se sloboda tiče. Mi za vjeru ne moramo trpjeti ni krv prolijevati. Zaista je sitnica to što se od nas traži. I to malo; stvarno malo, tek dvadesetak posto nas se trudi činiti i davati. I baš mi molimo danas snagu neba, da ne budemo oni koji sude i prozivaju, već budimo do te mjere vjerodostojni, da "slomimo" njih koji su daleko od vjere i Crkve, mada se busaju u prsa i tvrde da su bolji vjernici od "onih koji su stalno u crkvi, a nisu u redu!" Prema tome, draga braćo i sestre u Kristu, ne bojmo se poradi Krista prihvatiti poteškoće. Neka nam se drugi smiju i omalovažavaju nas, mi se nećemo sramiti onoga što smo po krštenju postali. Neka nas ne slome ovozemaljske oluje. Ostanimo sretno vezani uz Spasitelja. Tako osiguravamo sebi mjesto na Gozbi koju nam Krist sprema u Nebeskom Kraljevstvu. Daj Bože da se na toj Gozbi u što većem broju nađemo.

VIJESTI

VIROVITICA. Svako ljeto po našim župama oko Velike Gospe vjernici s nestrpljenjem očekuju da li će im doći možda novi svećenik, tj. da li će biti premještaja župnika u njihovoj župi. Puno puta se to ne dogodi jer jednostavno svećenika nema. Zato se svake 4. Uskrsne Nedjelje u Crkvi slavi "Nedjelja Dobrog Pastira" kao želje i molitva cijele Crkve za nova duhovna zvanja. Nažalost, sve više se osjeća manjak širitelja radosne vijest. Ljudi prebacuju odgovornost uvijek na neke druge. Teško je što drugo reći nego da ljudi danas nisu dovoljno spremni svoj život posvetiti Bogu kroz svećenički ili redovnički poziv. Spremni su možda iskazati svoju "ljubomoru" na svećenike ili časne sestre (istina na njih manje), ali kada ih se želi uputiti kako da i oni sami ostvare takav životni put, onda nastaju problemi. Roditelji obično izbjegavaju usmjeravati svoje dijete u tom smjeru, ili što znaju da je to težak poziv ili jednostavno imaju samo jedno dijete pa se boje da neće imati potomstva. Na nama je kao zajednici da se neprestano molimo za sve potrebe naše Crkve, a time i za nova duhovna zvanja. Razočarani smo koji put slabim odazivom. Može biti, ali na nama je moliti se, a Gospodin će se već pobrinuti da bude dovoljno radnika u njegovoj žetvi, bilo iz naše domovine, bilo iz nekih drugih krajeva.

Kao i do sada, poslije svete mise skupljati ćemo posebne priloge za potrebe naših odgojnih ustanova gdje se pripremaju novi svećenici. Naši će vas ministranti ponovno dočekati kao i do sada. Unaprijed hvala za sve vaše darove.

VIROVITICA. Ovaj vikend održani su roditeljski sastanci budućih krizmanika i prvopričesnika. Sigurno da je velika želja svih nas i čitave naše župne zajednice da roditelji budi prvi učitelji vjere svojoj djeci. Svjesni smo da je to puno puta čista iluzija, no vrijedi pokušati, svakome od nas pruža se šansa za obraćenje i promjenu svoga života. Molimo se za naše krizmanike i prvopričesnike kao i za sve naše župljane.

SVETI ĐURĐ. Dio naših župa na poseban način slavi blagdan sv. Jurja mučenika. Tako će i župa svetog Jurja mučenika u Svetom Đurđu pokraj Ludbrega slaviti blagdan svog nebeskog zaštitnika u petak, 23. 04. 2010. Župnik ove župe je vlč. Vlado Borak, generacija ređenika 1993. kao i župnik naše župe. Red je biti na toj proslavi, pa će zbog toga u našoj župi sveta misa biti ujutro u 8 sati. Svečano će biti i u nama susjednoj župi bl. Alojzija Stepinca,k u naselju Sveti Đurđ.

           VIROVITICA. Svaki dolazak novoga života uvijek nas obogaćuje i pruža novu nadu. Bogu hvala da je tako. U toj radosti mi ćemo iduće nedjelje u Taborištu krstiti Jerka Tomljanovića, prvo dijete Ivice i Kristine Tomljanović, Miroslava Krleže 62.

                Nasmij se, ali ne u crkvi - nakon umora, malo humora!

Jeste li ikada imali problema sa nogama - pita liječnik? - Kako da ne - kaže Jura - teško vam nađem svoj broj cipela... znate ja nosim broj 46!!!

Mali Ivica je stalno maštao kako će kada poraste biti liječnik. Jednoga dana pita oca: - Tata, da li je bolje da budem liječnik za oči ili liječnik za zube? - Za zube - svakako! - A zašto? - Čovjek ima samo dva oka, ali zato 32 zuba!!!

Zamisli - priča Jura svom prijatelju - moja ti je punica bila u Beču, malo se prošetala po gradu, pa otišla u zoološki vrt i napao ju je tigar! - Eh, stari dobri Beč - uzdahne prijatelj!

         DAROVATELJI - HVALA