LISTIĆ ŽUPNE ZAJEDNICE 
VIROVITICA II
GOD. VI Br. 13 (235) 30. ožujka 2008.

Uskrsno vrijeme je vrijeme Isusove posebne brige za svoje učenike. Želi ih suočiti s potpunom istinom o sebi. Koliko god ta istina na prvi pogled izgledala mučna i teška, ona je u biti proslavljena, po samom Isusovom Uskrsnuću. Njegovo Uskrsnuće nam može biti samo poticaj da možemo napredovati u svakom pogledu prema vječnost. "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" Ove se riječi jednostavno žele ukorijeniti u naš svakodnevni život. Želimo li stvarno ostvarenje tih Isusovih riječi? Nadam se da tome težimo!!! Sve drugo bi bilo uzaludno. Potrudimo se ostvariti Božji plan s nama.

                                                                                                                                                                                   Vaš župnik!

Svaki put kada čitam tekstove Svetog Pisma i moram ih na razgovijetan način predočiti sebi i svojim slušateljima, pitam se da li ću u tome uspjeti kada vidim da je Gospodin Isus imao velikih problema kako uvjeriti svoje učenike da je on stvarno uskrsnuo i da je živ. Naravno, čitanja u uskrsnom vremenu potiču na razmišljanje o tajni uskrsnuća te o našoj uključenosti u uskrsnuće. Čovjek traži dokaze za uskrsnuće; teško je povjeravati na riječ drugih. No je li doista potrebno sve vidjeti da bi se povjerovalo? Nije li dokaz uskrsnuća vjernički život kršćana: onih koji su spremni dijeliti, koji šire mir, koji su pravedni i čine djela milosrđa, koji pomažu gladnima, posjećuju bolesne, tješe žalosne? Kao što je Isus svoje ranjene ruke ispružio Tomi, tako su i vjernici pozvani ispružiti ruke prema onima koji su ranjeni u svijetu. Stoga se dokaz uskrsnuća može naći u zajednici koja se brine za druge. No, krenimo redom.

Tijekom uskrsnog vremena umjesto starozavjetnih čitanja, dolaze ulomci iz Djela apostolskih u kojima se nalazi sažetak onoga što činila prva Crkva, govori ono što je prvu Crkvu održalo u svim teškoćama kroz koje je prolazila. Prvi kršćani su opisani kao oni kojima je sve bilo zajedničko. Oduševljen govor Djela apostolskih opisuje, pomalo idealizirajući, zajednicu prvih kršćana u Jeruzalemu, koja se okupila oko apostola i svi su bili "jedno srce i jedna duša". Dok promatramo to oduševljeno prijanjanje uz Gospodina i to upravo čudesno širenje kršćanstva, pitamo se gdje je tajna uspjeha. Kako je apostolima bilo moguće toliko mnoštvo svijeta pridobiti za Krista i svetu vjeru. Reći ćemo odmah: nije to djelo apostola, niti njihov osobni uspjeh, jer je Bog onaj koji daje dar vjere. Prvi kršćani su oduševljeno primali taj dar i nije bilo problema s tim darom boriti se sa svim poteškoćama koje su dolazile.

Po jednoj simpatičnoj legendi netko je od slušatelja rekao Isusu da bi rado za njim, ali da ne bi ništa imao s njegovim apostolima i učenicima. Isus ga je blago pogledao i rekao: Slušaj prijatelju; ispričat ću ti jednu priču! Sastali se ljudi na razgovor o nekoj važnoj temi i razgovor je potrajao. Došla je i noć i bilo je poprilično hladno, pa su prostrli neki plašt, nabacali na hrpu granja i suvaraka i zapalili vatru. Stisnuli su se jedan uz drugoga i bilo im je dobro i toplo. Plamen ih je grijao i osvjetljavao ih je. Onda jedan od njih iznenada ustane i odluči krenuti svojim putem sam. Uzme i jedan zapaljen ugarak i ode. Sjeo je podalje od njih i uživao ali kratko, jer drvo je sve slabije gorjelo i umalo se ugasilo. Čovjek koji je ostao sjediti sam, gotovo se smrznuo, a bilo ga je i strah samog u mraku! Malo je razmišljao i onda se odlučio vratiti; ponio je i svoj komad drva i ponovo ga stavio na vatru svojih prijatelja. Drvo se opet zapalilo i razgorjelo. Nastavio se grijati i uživao je u društvu s njima!

Oni koji meni pripadaju - nastavio je Isus - blizu su vatre, zajedno su sa mojim prijateljima, a ja sam došao na zemlju da donesem oganj i želim da vam gori! I zato ponavljam: Crkva je uistinu jamstvo da smo blizu vatre! Ovo se posebno očitovalo u današnjem Evanđelju.

Što smo čuli u današnjem Evanđelju. Evanđelje izvješćuje o dva ukazanja Kristova njegovim učenicima koji su bili okupljeni u dvorani posljednje večere: prvo ukazanje dogodilo se onu istu večer na dan njegova uskrsnuća, kada nije bio prisutan apostol Toma; drugo ukazanje zbilo se nakon osam dana, kada je bio prisutan i Toma. Moramo priznati da se apostolima svijet srušio kada su vidjeli Isusa na križu i kako ga polažu u grob. Onaj kome su povjerovali do te mjere da su sve ostavili i krenuli za njim, sada je mrtav. Strašno! No, njihove sumnje pomalo se bistre i eto odjednom novog šoka - ovaj puta pozitivnog. Isus dolazi među njih! Vjerujem da su klicali i vrištali od radosti i da je to bio osjećaj koji se svakako opisati ne može. Ali Toma nije bio baš tada s njima i kad su mu rekli što se dogodilo, po meni je sasvim normalno, da nakon svega nije mogao povjerovati! Ta tko bi od nas povjerovao!?

Pogledajmo malo oba ukazanja. Oba ukazanja imaju nekoliko sličnih detalja: oba se događaju prvog dana u tjednu; oba puta su vrata zaključana; oba puta Isus upućuje pozdrav mira; oba puta im skreće pozornost na svoje rane. I svi ti detalji imaju teološko značenje. Uskrsnuće se dogodilo prvog dana u tjednu. Ulazak kroz zatvorena vrata pokazuje uskrsnu narav Isusova tijela, koje ne podliježe materijalnim zaprekama. Pozdrav mira, uz uobičajeno značenje, jest i molitva za eshatološki blagoslov. Skretanje pozornosti na svoje rane dokaz je da se radi o raspetom Isusu koji je sada uskrsnuo. Evanđelje postavlja pitanje: kako je moguće vjerovati u uskrslog Isusa ne vidjevši njegovo poslije uskrsno bivstvovanje. Odgovor koji donosi taj prizor je znakovit: čak ako netko i vidi uskrslog Isusa, to nije jamstvo vjere, kao što je u početku bio slučaj s Tomom. U Tominu slučaju vjera dolazi nakon što je čuo Isusove riječi - riječi koje su njemu osobno bile upućene. I čini se da je to slučaj s mnogima. Tek kad čovjek osobno, u svojoj nutrini čuje glas, upućen njemu osobno, tek tada dolazi do vjere. Toma je bio sretnik jer mu je riječi uputio sam Isus Krist. Ljudi današnjeg vremena se moraju zadovoljiti činjenicom da im riječ Božja dolazi preko apostolskih nasljednika

Anegdota se pripovijeda - vjerujem da ste ju mnogi čuli ko dobar vic - kako je bilo na dočeku ruskog astronauta Gagarina, koji je bio u svemiru. Kada se spustio priredili su mu doček; svečano i uzvanici sve do šefa države Hrušćova - tadašnjega SSSR-a! - Jesi li vidio Njega gore - pitao je Hrušćov Gagarina? Astronaut je klimnuo glavom potvrdno! - O tome nikom ni riječi - oštro mu je priprijetio šef komunističke države! No na tom se je prijemu našao i patrijarh ruske pravoslavne crkve, pa je i on po strani onako tiho postavio isto pitanje. - Nisam - odrješito je rekao Gagarin! - Znao sam - zamišljeno je promrmljao patrijarh - ali nemoj nikom o tome!

Dragi moji župljani! Isus je ustao iz groba, javio se svojima, pokazao im je da je živ i poslao ih je u svijet da šire Radosnu vijest koju je on donio zemlji. Mi nismo doticali rane na njegovim rukama, nismo vidjeli tragove čavala… ali povjerovali smo! Istina, smijemo priznati i to da je naša vjera nerijetko na kušnji, nerijetko je sumnjičava i labava, jadna gotovo sramota za nas, pa zato ne osuđujmo ni apostola Tomu, kao ni one Tome nevjerne oko nas, koji poput nas tako često imaju i pitanja i prigovora. No pitanje si možemo postaviti: Da li smo spremni moliti Gospodina da nam umnoži vjeru? Ako to učinimo, lako ćemo podnijeti i svoju nevjeru i nevjeru svojih prijatelja jer znamo da će nam On pojačati vjeru i da ćemo jednoga dana s njim zajedno uskrsnuti. Za to se isplati živjeti ali tu odluku poput Tome moramo sami donijeti. E pa donesimo je!

            -Vjeroučitelj je rekao djeci da će sljedeći put na vjeronauku učiti Božju zapovijed: ''Ne reci lažno svjedočanstvo!'', a za domaći rad im je zadao da pročitaju evanđelje po Marku, 17 poglavlje. Sljedeći sat upita učenike: ''Tko je pročitao Mk 17?'' Većina ruku je bila u zraku. - ''Evanđelje po Marku ima samo 16 poglavlja!'' reče vjeroučitelj. A sad imamo lekciju o istini i laži.

                 -Na satu vjeronauka pita vjeroučiteljica Ivicu: - Kada je Bog istjerao prve ljude iz raja? - Konac kolovoza ili početak rujna! - Odakle ti sad to? - Pa tad su gospođo jabuke zrele!!!

                  -Turist pita u indijanskom rezervatu poglavicu: - Kolika mora biti vatra da bi se poslao dimni signal? - Sve ovisi o tome trebamo li obaviti lokalni, međugradski ili međunarodni razgovor!

                 -Prozvao nastavnik u školu Ivicu i pita ga: "Reci nam jednu poslovicu." - "Bez alata nema zanata." "Bravo Ivice, reci nam još jednu." - "Pametnom je i jedna dosta."

                                                            © 2007, Sva prava pridržana, Župa Sv. Leopolda Mandića | Desing: Daniel Banić