Živimo u vremenima kada je bitno imati na umu dvije stvari: u župi ovdje kod nas u Virovitici kao i u cijeloj zajednici svete Crkve nitko nije sam ribar ili pastir, riba ili ovčica. Ljudi često ne shvaćaju dovoljno ozbiljno svu veličinu Crkve kao zajednice ljudi koji su zajedno u ime Isusa Krista. Svi smo mi i ovdje i u Crkvi jedno i drugo s različitim naslovima, zadaćama, dužnostima i pravima. Krist je jedini ribar i jedini pastir. Petar je postao ribar ljudi, ali tek onda kada je on postao "ulovljen - upecan" i to više puta, počevši od današnjega Evanđelja pa sve do Isusova ukazanja kada mu hodi po vodi, poslije uskrsnuća.

Ovo vrijedi za sve nas jer smo svi upecanu u Njegovu mrežu i poslani da druge mrežom dovedemo u Njegovu lađu koja označava Njegovu Crkvu. Sveti Augustin je ovo ovako razglobio: "Ja sam za vas biskup, ali s vama sam vjernik kršćanin." Iz ovoga proizlazi da smo svi mi podjednako odgovorni za širenje Radosne Vijesti kao i za cjelokupno funkcioniranje Crkve kao zajednice. Nema izvlačenja, nema izmotavanja, svatko u svojim mogućnostima dužan je učiniti ono što može i tada reći: "Sluga sam beskoristan!"

Gospodine, daj da i mi svi budemo svjesni ovoga stanja i poslanja: nas si "ulovio" i pozvao, pomozi nam da vlastitim primjerom to pomognemo vlastitoj Crkvi i svima koji su potrebni naše pomoći i našega primjera.

                                                                                 Vaš župnik!

        NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA

Koliko si ljudi zamišljaju da bi pape, biskupi i svećenici trebali biti samo sveti ljudi. Pojedinci se zgražaju i ne mogu razumjeti da i oni imaju ljudsku slabost i grešnost. Još kad vide koliko se govori, propovijeda, piše, raspravlja, dokazuje i tumači, a ipak toliki ostaju daleko od vjere. Kao da ih se te riječi uopće ne dotiču. Ostaju dalje hladni i za vjeru i vjerske probleme. Ne žele shvatiti da Boga treba doživjeti, s Njime se susresti, i to tako snažno i doživljajno da mu se čovjek ne može oteti, niti Ga ikad više može zaboraviti. Mi možemo sebe ispričavati i reći da su takvi susreti samo čista Božja milost i da mi tu milost nismo doživjeli. No da li je to doista tako ili da li se mi samo ispričavamo i pokušavamo pronaći opravdanje za svoje uzmicanje.

U gradu je gostovao glasoviti; jedan od najboljih cirkusa, a glavna i najzanimljivija točka bila je kad je na samom kraju predstave jedan "cirkusant" na žici koja je bila skoro dvadeset metara visoko prevezao obične tačke s jedne na drugu stranu. Stigavši na drugu stranu prolomio se pljesak, kakav se rijetko čuje. Kad je pljesak utihnuo cirkusant - umjetnik okrene se prema publici s pitanjem: - Vjerujete li da se mogu vratiti natrag - na drugu stranu? - Vjerujemo, povikali su oduševljeno i podržali ga novim pljeskom. - Jeste li stvarno sigurni? Još glasniji pljesak dao mu je do znanja da vjeruju da on to može izvesti. - Vi gospodine - pokazao je na čovjeka u trećem redu, vi u plavoj majici - jeste li i vi sigurni da to mogu izvesti? - Jesam - bio je odriješit! - Onda vas molim da se popnete i da sjednete u tačke pa ćemo zajedno na drugu stranu! Čovjek se sav smeo i počeo se izmotavati, jer kao malo se šalio - i nije mu palo napamet popeti se i krenuti u tu opasnu avanturu! Što nam poručuju današnja čitanja?

Ulomak iz Knjige proroka Izaije je autobiografski izvještaj viđenja koje je Izaija doživio za vrijeme liturgijskog slavlja u Hramu. Izvještaj se može podijeliti u tri dijela: objavljenje Božje veličine, očišćenje proroka, i proročka ponuda služenja. Poziv da prorok služi smješten je u povijest Izraela. Samo viđenje je veličanstveno. Bog Izraelov se prikazuje kao vrhovni Bog; Bog nad svim bogovima, budući da samo najveći može sjediti na nebeskom prijestolju. Slava Božja ispunja svu zemlju i Hram poput plašta. Oko njega su serafi, čiji trostruki "svet" označava superlativ. Nema tako svetog Boga kao što je Bog Izraelov. Ta svetost je dio Božjeg bića, a Božja slava je ustvari način na koji se ta Božja svetost očituje u ljudskoj povijesti. Serafi pjevaju Božjoj svetosti, ali imaju iskustvo Božje slave. Kontrast između Božje svetosti i ljudske grešnosti (nečistoće) razlog je prorokova plača. I nije slučajno da su mu očišćene usne, a ne oči ili ruke; jer će na kraju krajeva on usnama naviještati riječ Božju. Bog ga je očistio i pozvao služiti Bogu, a taj poziv on je prihvatio s entuzijazmom.

Ulomak iz Poslanice Korinćanima sadrži važnu tvrdnju o sadržaju vjere: Krist je umro, pokopan, uskrsnuo i ukazao se. Prve dvije komponente su činjenice koje se mogu povijesno dokazati; a druge dvije tvrdnje su vjere. Te četiri stvarnosti su bit radosne vijesti. Sve drugo je samo tumačenje; i sve drugo samo proistječe iz te četiri činjenice. Kristova smrt nije bila bez svrhe. On je umro za "naše grijehe", i njegova smrt je ispunjenje starozavjetnih proroštava. Kristov ukop se smatrao dokazom njegove smrti i on je bio priprava za stvarnost Isusova uskrsnuća. Tri dana u grobu je bilo vrijeme koje se smatralo dokazom da je netko mrtav. Stoga je uskrsnuće jedini put da se objasni njegovo pojavljivanje kao živog. Nitko ga nije vidio kako uskrišava; oni su ga jedino iskusili kao uskrslog. On im se ukazao, On se objavio: inicijativa je bila njegova.

Evanđeoski ulomak govori o Lukinu opisu poziva prva četiri učenika. Radi se o zgodi čudesnog ulova ribe. Cijelu noć nisu ulovili ništa, i tek na Isusovu riječ mreže skoro pucaju od mnoštva riba. Šimun i oni koji su bili s njim iskusili su da je Bog na djelu u Isusu i po Isusu. Nakon takvog iskustva bili su u strahu, tako da su uslijedile Isusove riječi "ne bojte se"; ali je uslijedilo i poslanje. Poslanje je, moglo bi se reći srž ovog ulomka. Isus nije pomogao ribarima da ulove ribe samo da ne bi bili frustrirani što prethodno cijelu noć nisu ulovili ništa. Čudo je bilo konkretno proroštvo koje je otkrivalo Isusovu moć, ali i upućivalo na poslanje na koje su apostoli pozvani. Isus ističe da je došlo vrijeme odluke, prekretnice u njihovim životima. Tekst kaže: "odsada". Oni koji su živjeli od lovljenja ribe, sada će loviti ljude. I taj posao koji im Isus nalaže je trajan. Ne radi se o tome da će samo jednom baciti mreže i loviti ljude. Isusov čin, ostavilo je apostole u čudu; bili su zapanjeni. No to čuđenje je preraslo u predanje. Oni napuštaju sve - golem ulov, posao, sigurnost doma, obitelji, prijatelje, susjede - i slijede Njega.

Kakvi bi danas trebali biti navjestitelji Božje riječi? Vjerojatno u naše doba moraju biti ljudi ovoga doba, poznavati dosege svih znanosti koje se bave čovjekom kao i onih koje oblikuju sadržaj i način mišljenja suvremenoga čovjeka. O tome ne bi trebalo biti sumnje. Tko bi to zanemario ili omalovažio, ne bi pokazao dovoljno odgovornosti za uspjeh naviještanja Evanđelja. Istina je da su u tijeku crkvene povijesti pojedini sveci, primjerice Arški župnik, privukli mnoštvo ne samo znatiželjnih slušatelja nego pravih obraćenika i pokornika, bez blistavog govorništva i primjene suvremenih znanosti. Jednostavno su po svojoj službi i poslušni Duhu "bacili mreže". Važno je navijestiti ne svoje, moderno ili starinsko mišljenje, nego izvornu, sigurnu vjeru Kristove Crkve, a to je zapravo put Isusa Krista. No, sigurno se pitamo zašto danas toliki propovjednici, barem na prvi pogled, nemaju uspjeha u naviještanju Božje riječi. Evo gdje je rješenje.

Ovaj poziv četvorici apostola je poziv svakoga kršćanina u zajednicu Crkve. Ovim počinje dugi put sljedbenika Kristovih - kršćana i kršćanstva. Bog nas je, svakoga ponaosob, pozvao i darovao nam vjeru pozivom, baš kao i ovu prvu četvoricu apostola. Ovo je radosni poziv za svakoga od nas. Pa ako je radosni, onda bi ga trebalo živjeti radosno, a ne kao neki teret kojega treba čim prije zbaciti. Vjera bi trebala biti ono svijetlo koje nam prosvjetljuje i osvjetljuje put na našem obzorju, u našoj obitelji, u našem krugu rada i djelovanja, u našoj župi, u našoj Crkvi, jer Krist je naše spasenje, Krist je naše svijetlo i upravo po Pavlu iz današnje poslanice - tko ga slijedi i ide za njim ne hodi u tami. Zato nas danas ovaj evanđeoski ulomak pita imamo li još početne snage u odazivu Kristu ili se naša vjera uspavala pa umrla. Nije manje važno pitanje je li moja vjera samo svedena na to da društveno djelujem iz tradicije ili je to osobni odgovor Bogu.

Doista, Bog nas treba takve kakvi jesmo, ima u nas povjerenja, nudi časnu i uzvišenu službu, a kad ljudi prihvate, on ih čudesno mijenja. Promijenio je tako ne samo Izaiju, Pavla, Petra, Mariju Magdalenu, raskajanog razbojnika, nego i mnoge druge ljude kroz povijest. Zar ne vjeruješ da bi mogao promijeniti i mene i tebe. To vjeruj i to će ti se dogoditi. Kako bi bilo divno na tom svijetu kad bi kroz svakog kršćanina, iz nutrine čovjekove duše prosijavala Božja prisutnost. To bi bilo divno i najuvjerljivije svjedočenje za Boga koji i danas živi, koji je i sada među nama prisutan, iako Ga mi uvijek osjetno ne doživljavamo. Dajmo se voditi Gospodinu!

   VIJESTI

VIROVITICA. Ovaj tjedan nabavljena su dva nova kondezatorska mikrofona kao i jedan bežični za crkvu te su montirani u crkvi. Isto tako ovaj tjedan postavljen je i pod na koru tako da je i kor stavljen kompletno u funkciju. Nadamo se da će i kor uskoro dobiti svoje pjevače koji će svojim pjevanjem slaviti Gospodina

           VIROVITICA. Svaki dolazak novoga života uvijek nas raduje. U toj radosti mi ćemo iduće subote u Rez. Krčevinama krstiti Ivanu Mudrovčić, treće dijete Ivice i Vlaste Mudrovčić, iz Rez. Krčevina 134; u nedjelju u Rezovcu Domagoja Ladovića, drugo dijete Tome i Marine Ladović, Stari Rezovac 5 te u nedjelju navečer u 18,00 sati u Taborištu Davida Farkaša, prvo dijete Tomislava i Andree Farkaš, Podravska 3.

MILANOVAC. U veljači ove godine navršava se 50 godina od smrti zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, bl. Alojzija Stepinca. U Krašiću je, u srijedu 10. veljače 1960., točno u 14 sati i 15 minuta Kardinal predao dušu Bogu tiho šapćući: "Fiat voluntas tua" - "Budi volja tvoja". Tadašnje komunističke vlasti su čuvale sve prilaze u selo, strogo kontrolirajući tko dolazi, a tko odlazi. I sam pokop pokojnoga kardinala zamalo se dogodio u krašićkoj župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, gdje je župnik sa suradnicima već počeo uređivati grobnicu. Povijest se ponavlja i dokazuje kako silnici postaju najslabiji pred mrtvacem te za mrtve priređuju najjača osiguranja i straže. Neobjašnjivo je kako je i ova straža pala te su tijelo kardinala Stepinca ipak prevezli u Zagreb, gdje je u zagrebačkoj prvostolnici na dostojanstven i veoma svečan način pokopano. Uslijedilo je vrijeme nakon Stepinca, vrijeme nesigurnosti, ali vrijeme čvrste vjere što ju je on sam posvjedočio i ostavio u zalog. Tko je bio Stepinac, vjernici su dobro znali: pastir, žrtva, svjedok vjere!

U srijedu, 10.02.2009. spomen dan je bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika naše biskupije. Molimo se našim blaženicima i svecima našega naroda kako bi naš narod uspio savladati sve teškoće koje ga prate u njegovoj svakodnevici. Osobito će biti svečano u Krašiću, gdje je rođen bl. Alojzije Stepinac, kao i u Zagrebu gdje leže njegovi posmrtni ostaci. No, posebno svečano biti će u nama susjednoj župi Bl. Alojzija Stepinca u Milanovcu. Redovita sveta misa je u 11,00 sati, a svečanu svetu misu u 18,00 sati predvodi i propovijeda vlč. Branko Gelemanović, dekan pakrački i župnik u Daruvaru. Svi vi koji možete doći, pozvani ste, bilo u 11,00 sati ili navečer u 18,00.

VIROVITICA. Svjetski dan bolesnika predstavlja snažan poziv na ponovno otkrivanje onih koji trpe u kršćanskoj zajednici. Ljudski je život uvijek dar koji trebaju vrednovati i Crkva i svijet, i nitko nema pravo zbog patnje ubiti ljudsko biće. Naravno, onoga koji trpi ne valja nikada ostaviti samoga. Veliki je čin ljubavi brinuti se za onoga koji trpi - kazao je Papa te pohvalio one koji se jednostavno i u duhu služenja brinu o bolesnima, nastojeći im ublažiti patnje i, koliko je to moguće, osloboditi ih bolesti zahvaljujući napretku u medicini. Kao datum obilježavanja Svjetskog dana bolesnika izabran je 11. veljače, kad se u Katoličkoj Crkvi slavi spomen dan Blažene Djevice Marije Lurdske, budući da je marijansko svetište u Lourdesu, poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima, postalo velikim okupljalištem bolesnika koji se ondje mole.

Dakle, iduće srijede, 11.02.2009. na blagdan "Gospe Lurdske" slavi se u crkvi svjetski dan bolesnika. Toga dan naše će molitve biti upućene Gospodinu da svima onima koje prati križ bolesti on pomogne taj križ i nositi. Taj dan bi bilo lijepo da obiđemo nekoga bolesnika, da ga utješimo i ohrabrimo u nošenju svakidašnjeg križa.

VIROVITICA. Nažalost, niti ovaj tjedan nismo prošli bez smrti naših župljana. Ovaj svijet vječnim zamijenila je naša župljanka Katica Kolesarić, iz Taborišta, Zagorska 19. Njoj i svim našim pokojnicima neka Gospodin udijeli vječni život u kojeg su za života vjerovali.

VIROVITICA. Župnika tijekom idućega tjedna neće biti doma tri dana: utorak, srijeda i četvrtak. Ako bude nešto hitno, u svakom trenutku možete se obratiti za pomoć u župni ured Blaženog Alojzija Stepinca u Milanovcu.

    Nasmij se, ali ne u crkvi - nakon umora, malo humora!  

Dovezla žena svoj auto u neprepoznatljivom stanju na popravak u radionicu. Glavni majstor uzme papir i zapisuje podatke: - Ime i prezime, adresa, godište auta, registarske oznake... i na kraju pitanje: ŠTO SE DOGODILO!? - Udarila sam u drvo! - Koliko puta?  

Sjedi zec na panju u šumi gladi si zub! Naiđe lisica i pita ga: - Zašto gladiš zub? - Da zakoljem medvjeda! Preplaši se lija i odjuri, ali naiđe vuk i postavi isto pitanje! - Da zakoljem medvjeda - opet odgovori zec! Odjuri u strahu i vuk, ali nato naiđe medvjed! - Što to radiš zeko? - Gladim zub i pričam gluposti!

Čujem da si sinoć bila na koncertu, pita kolegica: - Jesam! - Kako je bilo? - Ne pitaj - gužva da se ne da opisati... čak je dirigent cijelo vrijeme morao stajati!

Zaručnici su došli na vjenčanje sa zakašnjenjem od oko sat vremena. Župnik već odavno nestrpljiv i ljutit, reče im: "Slijedeći put neću vas čekati ni pet minuta!"

         DAROVATELJI - HVALA