Ima ljudi koji žive kao da je posve razumljivo to što se na ovoj zemlji rađaju, odgajaju i obrazuju, što spolno sazrijevaju te se žene i udaju; što rađaju potomstvo i tjelesno venu; što pate, stare i umiru. Ne pitaju se zašto u život ulažu zdravlje, mladost, ljubav, trud i napor, a zašto im život isplaćuje manje veselja i radosti, a više strepnje, tuge, bolesti te brz odlazak u grob i pretvaranje, kako izgleda, a u ono sivo ništa? Je li mudro zatvarati oči pred takvom stvarnošću života? Ne znam!

Idemo kraju liturgijske godine i Crkva nam pruža tekstove koji nas vode svršetku povijesti spasenja. Stavlja se naglasak na vjeru i nadu u vječni život. Postavlja nam pitanje o vjerovanju u trajnost života i o vjerovanju u uskrsnuće. Svaki dan čujemo pričati kako ljudi lakše prihvaćaju reinkarnaciju nego li uskrsnuće. U reinkarnaciji se radi o kružnom putu unutar ovog svijeta, a u uskrsnuću o "prijelazu" u drukčiju, ljepšu stvarnost. No, pitanje kako je zaslužiti? Diskusija u uskrsnuće bila je prisutna i unutar Hebrejskog vjerovanja. Dapače se uz sve vjerovanje u Jahvu postavljalo i pitanje vječnog života ljudi. Mnogi su vidjeli nastavak života u djeci, zato je bila obaveza uzeti ženu bratovu da mu se ostavi rod i nastavi život. Tako rođeno dijete pripisivalo bi se umrlom bratu, te je on zapravo preko njega ostajao trajno prisutan. No, krenimo redom.

Čitanje iz knjige Makabejaca je najljepši i najjasniji tekst u vjeru u prekogrobni život. Vjera u prekogrobni život spada u neka temeljna uvjerenja u čovječanstvu. Knjige o makabejskom otporu protiv tuđinskog jarma svjedoče nam o razvijenoj uskrsnoj vjeri kod starih Židova. Pripovijeda nam o divnim pojedincima koji su umjeli staviti na kocku i sam život za vjernost otačkoj vjeri. Oni su znali za koje vrednote se valja, i uz cijenu života, opredijeliti. Ono što je bitno u Novozavjetnom navještaju jest to da se budući život razlikuje od ovoga. On nije nastavak ovog i ovakvog "fizičkog" života. Radi se o bivstvu na sasvim novi način. U tom smjeru ide i poslanica Solunjanima.

Dobro se je prisjetiti kako je Druga poslanica Solunjanima nastala puno kasnije od prve i to zato da učvrsti i proširi nauk apostola Pavla o slavnom Kristovu dolasku. U solunskoj zajednici Kristovih vjernika bilo je zanesenjaka i senzacionalnih agitatora, vjerojatno na temelju nečijih subjektivnih procjena, objava ili viđenja, da će uskoro nastupiti "dan Gospodnji". U liturgijskom ulomku poslanice za ovu nedjelju izražena je molitva za ustrajnost kršćanskoga življenja. Svraća se pozornost na vjersku istinu da je Bog po Isusu Kristu očitovao svoju postojanu ljubav prema ljudima, kako bi ta svijest vjernike hrabrila, tješila i poticala da ustraju u dobru. Pouzdanje da Božja riječ, objavljena po Isusu Kristu, a naviještena po apostolu Pavlu, može promijeniti svijet, trebala bi kod vjernika jačati optimizam da se unatoč životnim poteškoćama, problemima i direktnim suprotstavljanjima, koje dolaze i od Zloga, može navješćivanjem, a ponajviše stilom življenja svjedočiti nadolazak "Dana Gospodnjega".

A kada je riječ o uskrsnuću, dobro je imati u svijesti da se ne radi o reanimaciji, niti o reinkarnaciji, nego se radi o uskrsnuću na novo tijelo, zapravo u novom tijelu. To nije prekid zemaljskog života nego prekid sa svim što nas odaljuje od nasljedovanja Krista. To nije neminovna sudbina s kojom se treba pomiriti, već kršćanin umire Gospodinu, kao što je i za nj' živio. Ne radi se o tome da uzvisujemo odricanje nego o tome da ako želimo Krista slijediti onda moramo i ići putem kojim je i on hodio a ne nekim zaobilaznim jer onda nećemo stići na cilj na vrijeme. Zar nam ovo ne potvrđuju sedmorica braće svojim postupkom. Niti jedan od njih nije htio pogaziti svoje obećanje dano Bogu nego su žrtvovali ono najvrednije što su imali na zemlji - život, kako bi Mu ostali vjerni do zadnjeg daha.

Kako je to bilo u Isusovo vrijeme? Među značajnijim političkim strankama Židova Isusova vremena bila je stranka saduceja, koji su se vodili materijalističko-liberalnom ideologijom. Za njih Luka, pisac Djela apostolskih, kaže: "Saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju". Isti autor ovonedjeljnoga ulomka evanđelja donosi polemiku između saduceja i Isusa. Saduceji su Isusu postavili podrugljivu smicalicu temeljem propisa iz knjige Postanka i Ponovljenoga zakona, koji je naređivao uzeti ženu pokojnoga brata koji nije ostavio muško potomstvo. Odnosilo se to na tzv. leviratski brak. Postaviše Isusu u biti ovako pitanje: Sedam braće je imalo istu ženu i umrli su bez muškoga potomka. Kojemu će od braće ta žena pripasti o uskrsnuću? Umjesto odgovora koji su oni očekivali, Isus im je govorio o onostranosti, o zagrobnom životu u kojem se ljudi neće ženiti ni udavati, jer im to neće trebati, budući da će biti potpuno ispunjeni novom kvalitetom radosti i sreće savršenijega načina života. Podsjetio ih je i na događaj u kojem se Bog Mojsiju objavio ne kao "Bog mrtvih, nego živih".

Isus istodobno korigira previše naivnu predodžbu onostranosti, kako su je iznijeli farizeji. Isus jasno odbija predstaviti nastavak života u obliku pijenja i sklapanja braka. On, naprotiv daje sliku stvarnog novog stvorenja, svijeta u kojemu više ne vlada smrt ni patnja, u kojemu će uskrsnuli živjeti kao djeca Božja. Rasprava o sedmerostrukoj udovici vodi prema sedam braće iz druge knjige o Makabejcima koji su zajedno sa svojom majkom teško mučeni i na kraju ubijeni.

Kako mi živimo? Da li je život, što ga mi živimo, doista priprava na suživot s Kristom kroz svu vječnost ili smo uslijed prevelikih briga i poslova oko ovozemaljskih stvari zaboravili na ono, što je jedino potrebno? Jesmo li svjesni, da je naš život na zemlji samo predigra onog pravog i vječnog života na nebesima. Koliko smo spremni žrtvovati se radi svoga ideala, da li smo spremni svoje sitne, a nekad i krupne, želje i užitke zaboraviti i polako ih se osloboditi, ili možda svoj posao koji smo namjeravali raditi nedjeljom ostaviti za neki drugi dan, ili mislimo da moramo sve napraviti. Kao što vidimo, braća Makabejci su žrtvovali život radi otačke vjere, žrtvovali su ono najveće i najvrednije što su imali. A mi! Kada ćemo prestati prigovarati i svakom tražiti manu, kada ćemo se okrenuti onome što nas izgrađuje kao ljude i kao kršćane. Svi uvjeti da se ostvarimo kao kršćani su nam na raspolaganju. Isus nas ovakve kakvi jesmo dragovoljno prima ali ne prima naše odbijanje da se mijenjamo na bolje. On s nama priprema naš svršetak i naš početak vječnog života. O nama, svakom pojedinom, ovisi da li će nas On na pragu vječnosti prepoznati kao svoju sliku i priliku ili će nas morati odbiti. Neka nas život braće Makabejaca nadahne pa da se zapitamo, koliko naše ponašanje i ophođenje u običnoj svakodnevici postaje most za budući život.

Umilna riječ umnožava prijatelje i jezik umilan izaziva prijazne odgovore. Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću. Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati. Jer netko je prijatelj samo kad to njemu odgovara, i taj ne ostaje vjeran u dan nevolje. A neki će se prijatelj prometnuti u neprijatelja i tvoju sramotu iznijeti na vidjelo. Gdjekoji je opet prijatelj za stolom, ali ga nema u času nevolje. Dok si sretan on će ti biti kao ti sam sebi, s ukućanima tvojim povjerljiv će biti. A stigne li te zlo, okrenut će se protiv tebe i bježat će od tvog pogleda.

Odvoji se od svojih neprijatelja i čuvaj se svojih prijatelja. Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi prijatelj je balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje. Jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj. (Sirah 6, 5-17) Neka nam Sirah bude nadahnuće u vrijeme kada nas Hag želi proglasiti zločinačkom organizacijom. E, da ih Božji bič… mislim Božja milost, pa da progledaju